Na današnji dan 1840. godine rodio se Pjotr Iljič Čajkovski
Pjotr Iljič Čajkovski, jedan od najznačajnijih ruskih skladatelja, rođen je 7. svibnja 1840. godine u Votkinsku, a preminuo 6. studenoga 1893. u Sankt Peterburgu. Karijeru je započeo u administraciji ruskog Ministarstva pravosuđa, no 1863. napušta sigurnost državne službe kako bi se posvetio svojoj istinskoj strasti – glazbi.
Studij kompozicije pohađao je na Konzervatoriju u Sankt Peterburgu od 1862. do 1865., gdje je na njegov umjetnički razvoj snažno utjecao njegov profesor, istaknuti skladatelj Anton Grigorjevič Rubinštejn. U tom razdoblju započinje njegov intenzivan skladateljski i pedagoški rad.
Putovanja i mecena
Između 1866. i 1878. godine Čajkovski predaje, piše udžbenike i glazbenu kritiku te sklada s velikom predanošću. Nakon osobne krize i neuspjelog braka 1878., odlazi na višegodišnje putovanje po Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Austriji, Švicarskoj i Ukrajini. Materijalnu sigurnost osigurala mu je njegova mecena, Nadežda von Meck, s kojom je vodio bogatu korespondenciju između 1876. i 1890. godine. Njihova pisma danas su dragocjen izvor uvida u njegova estetska promišljanja i radne navike.
Od 1887. godine nastupa i kao dirigent vlastitih djela, promovirajući rusku glazbu na turnejama diljem Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Za razliku od članova tzv. "Petorice", koji su se snažno oslanjali na ruski narodni izričaj, Čajkovski je u svom stvaralaštvu uspješno spojio zapadnoeuropske klasične forme s ruskom folklornom tradicijom. Njegova glazba karakterizirana je bogatim harmonijskim jezikom, briljantnom orkestracijom, klasičnom formalnom strukturom te prepoznatljivim, širokim melodijskim linijama.
Opus pun remek-djela
Čajkovski je skladao u svim glazbenim žanrovima. Njegovih šest simfonija, osobito Četvrta u f-molu (1877), Peta u e-molu (1888) i Šesta, poznata kao "Patetična" u h-molu (1893), smatraju se vrhuncima kasnoromantičke simfonijske literature. Posebno su popularna i njegova orkestralna djela poput Serenade za gudače (1880), uvertira-fantazije Romeo i Julija, Hamlet (1888), Francesca da Rimini (1876), Bura (1873), Talijanski capriccio (1880) te slavna Uvertira 1812. iz iste godine. Na području koncerta ističu se dva neprolazna bisera: Koncert za klavir i orkestar u b-molu (1875) i Koncert za violinu i orkestar u D-duru (1878), kojima je Čajkovski zaslužio status prvoga velikog ruskog majstora koncerta.
Od deset opera, danas se redovito izvode dvije, obje napisane prema djelima A. S. Puškina: Evgenij Onjegin (1878) i Pikova dama (1890). No najveći trag ostavio je u području baleta. Njegova tri remek-djela – Labuđe jezero (1876), Trnoružica (1889) i Orašar (1892) – postavili su nove estetske standarde i duboko utjecali na razvoj baletne umjetnosti.
Neiscrpan izvor glazbene inspiracije
Uz monumentalna djela, Čajkovski je skladao i komornu, scensku i duhovnu glazbu. Pisao je za glasovir, a u više od sto solo popijevki nastavlja tradiciju ruskih romansi koje su oblikovali Mihail Glinka i Aleksandar Dargomižski. Njegova Liturgija sv. Ivana Zlatoustoga iz 1878. godine predstavlja važan doprinos ruskoj duhovnoj glazbi.
Pjotr Iljič Čajkovski ostaje upamćen kao skladatelj koji je mostom glazbene elegancije povezao rusku dušu s europskom formom, ostavivši za sobom opus koji i danas zrači emocionalnom snagom i umjetničkom savršenošću.
