Iznova i iznova, kad se priča o uređenju stare gradske jezgre (SGJ) Splita, slušamo kako Dubrovnik, pa skoro sve, radi bolje. Je li zaista tako, kakvi problemi muče stanare stare gradske jezgre Dubrovnika, doznali smo u razgovoru sa stanarom i predstavnikom kotara Grad Marinom Krstulovićem.

I, jesu li u dubrovačkoj gradskoj jezgri stvari zaista do te mjere uređene, kao što se misli u javnosti?

– Dubrovnik zahvaljujući stoljetnom bavljenju turizmom vjerojatno ima nešto bolji vizualni dojam od ostalih destinacija na Jadranu, ali kad se usporedi s količinom novca koji prođe kroz Grad i druge službe, smatram da bi to uz nekoliko malih inteligentnih rješenja moglo biti i dosta bolje. Ocjena – izvanka gladac, a iznutra jadac, bar za stanovnike gradske jezgre ili po naški Građane.

S kakvim se sve problemima susreću stanovnici SGJ?

– Nemaju oni nikakvih problema, toliko su bogati, da im ništa ne smeta (smijeh). To je neki opći stav. Riječima naših političara – mi smo čangrizavi ljudi koji samo, da prostite, zaj**avaju.

A realni problemi u svakodnevnom životu?

– Konstantno se borimo protiv nepoštivanja zakona i propisa koje imamo. Grad Dubrovnik ima par odličnih komunalnih propisa i da ih se svi držimo, ne bi bilo nikakvih problema. Ali, jednostavno nemamo dovoljno ljudi, a ni država nema dobre mehanizme kako sprovoditi takve odluke. I tu nastaje kaos.

Jesu li Grad i gradske službe otvorene za komunikaciju s građanima?

– Zavisi oko čega, uglavnom građani nama dođu s problemima, pa ih mi pokušavamo usmjeriti u gradske upravne odjele pod koje problem potpada. Ali ovim putem ih molim da aktivno sudjeluju i sami šalju upite prema odgovornima u gradskoj vlasti, jer što više upita dobiju to je veća vjerojatnost rješavanja. To je nekakav ispravan princip i smatram da se svi trebamo naučiti tom malom dijelu demokracije i prestati se bojati, jer to su na kraju krajeva ljudi koji tu služe za nas, a ne mi za njih. Iako se to često obrće.

Informira li gradska vlast građane o promjenama koje utječu na njihovu svakodnevnicu? Uzima li se u obzir njihovo mišljenje?

– To bi bio ispravan način, ali događa se da Grad Dubrovnik provodi nekakva javna informiranja, a sam je proces nedemokratičan jer ne znamo koliko čiji glas vrijedi. Provode se i javna informiranja na internetu gdje stariji ljudi nemaju mogućnost ili znanja za  sudjelovanje, a vlast smatra proceduru zadovoljenom. Primjer manipulacije je nova naknada o afitavanju. Gradonačelnik je kazao prije godinu dana da će cijeli Dubrovnik imati istu naknadu, a veću naknadu je uveo samo u kotaru Grad pod pretpostavkom da zarađujemo više nego drugi, bez ikakve analize. Na Pločama (predio uz zidine Starog grada) se iznajmljuje po istim cijenama, samo to nikoga nije briga. Osim toga, građane koje žive i afitavaju u Gradu se kažnjava povećanjem paušala, gdje Gradonačelnik suludo spominje dnevnu zaradu od 250 eura, dok hosteli i oni koji ne žive u Gradu, a afitavaju cijele zgrade i najviše zarađuju, plaćaju istu naknadu. Nije poanta novca, već je poanta kako se različito tretiraju stanovnici određenih prostora. A i oni koji samo uzimaju, a ne žive tu, imaju iste uvjete.

Najgore od svega je što novac od naknada uopće ne ide u proračun, već u turističke zajednice. Hrvatska turistička zajednica dobije 20 posto, županijska 15 posto, a 65 posto TZ Dubrovnik, koja je već najbogatija TZ u državi. Zakon dozvoljava da Grad uzme 30 posto za poboljšanje uvjeta boravka turista, ali to se ne čini.

Jedan od problema s kojima se suočavaju stanovnici starih gradskih jezgri je i buka iz ugostiteljskih objekata. Iznajmljivači se žale da gosti odlaze, a stanari ne mogu spavati, pa samim time ni funkcionirati u svakodnevnom životu. Splićani se s problemom bore prijavljujući ga policiji i komunalcima, Dubrovčani su otišli korak dalje…

– Stanari SGJ su šarolika skupina, ali jedno nam je zajedničko, svi želimo ono što je najbolje za cijelu zajednicu. Jedan od stanara, direktor informatičke firme, je napravio aplikaciju kojom svaki građanin može mjeriti količinu buke, koja se zatim bilježi na karti SGJ. Greške u mjerenju mobitelima, od oko 15 posto su pretpostavljene u odnosu na stvarna atestirana mjerenja, ali bez mjerenja u Gradu su zatvarali uši za ovaj problem. Kako je u tijeku izrada Plana upravljanja, smatramo da je kao podloga podatak o onečišćenju bukom jedan od važnijih. Pošto Grad Dubrovnik nije bio u stanju sa svim naknadama koje naplaćuje od građana platiti mjerenje buke, građani su to volonterski učinili. Pokazalo se da su Stradun i okolne ulice konstantno onečišćene razinom decibela koja je viša nego to zakon propisuje. Da vam dočaram, razina buke koja je dozvoljena za aktivno gradilište tijekom dana, mi je imamo u 3 sata ujutro.

Koji je sljedeći korak? Imate jedno konkretno i naoko jednostavno rješenje…što kažu iz Grada Dubrovnika?

– Smatramo da Grad Dubrovnik treba postaviti službene mjerače na nekoliko problematičnih lokacija koji bi bili povezani direktno s komunalnom službom. Zainteresirali su se za to rješenje, ali nemamo odgovor kad bi to moglo biti, a tražimo već dvije godine. Primjetit ćete da se problemi stanara najčešće rješavaju tako da građani čine sve da nađu ljude i rješenje, ali u onom trenutku kad Grad treba preuzeti, često udaramo u zid.

To nije jedini problem u kojem su građani uzeli stvar u svoje ruke. Dubrovnik danas ne bi imao ni popis stanovnika stare gradske jezgre da nije građana volontera?

– Točno tako. Grad Dubrovnik je prvi put nakon 2011. godine dobio prvi direktan popis stanovnika gradske jezgre iz koje je nastala demografska studija. I to potpuno besplatno. Građani koji su radili popis obučeni su od službene osobe, dr. sc. Sanje Klempić Bogadi, s Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba, a sve se odvijalo pod nadzorom Zavoda za obnovu Dubrovnika.

Do kakavih ste podataka došli?

– U staroj gradskoj jezgri živi 1.557 stanovnika. Upisivani su oni stanari koji su direktno zatečeni na adresi stanovanja te je dodatnim pitanjima u anketi provjeravana točnost njihovih tvrdnji, kako bi se onemogućilo manipuliranje podacima. Izrađena je cijela demografska studija u kojoj se nalaze informacije o dobi, zaposlenju, pa čak i zadovoljstvu stanara stanjem u gradskoj jezgri i problemima s kojima se susreću. Poražavajući je podatak da starijih od 65 godina ima oko 30 posto, a još gore je što su to velikim dijelom jednočlana domaćinstva. Zamislite to, da vaša baka ili djed žive sami u Gradu gdje ima preko sto skalina gdje god krenete. Zamislite da im se pokvari frižider i moraju donijeti novi… Grad mora početi djelovati u smjeru povećanja kvalitete života tih stanovnika, odnosno omogućiti im normalan život. Imamo i problem zaštićenih najmoprimaca, što je prijetnja gubitka još oko 30 posto stanovnika. Sve je popisano i inteligentan čovjek može sve iščitati iz toga, a ako postoji politička volja, onda se mora napraviti nešto u smjeru očuvanja života u staroj gradskoj jezgri.

Mislite da nedostaje političke volje?

– Iz ovoga što smo dosad doživjeli možemo zaključiti jedino da je krajnja želja gradske vlasti depopulacija gradske jezgre, odnosno nestanak stanovnika, jer što će im 1.500 ljudi koji nemaju veliku političku moć da im samo zanovijetaju. Ono što mi stalno govorimo je da naša borba nije borba za kotar Grad nego za identitet Dubrovnika, jer Grad je moj jednako koliko je od nekog iz Mrčeva, svi mi živimo od turizma. Uzimamo preko milijardu kuna godišnje od SGJ, a nismo u stanju niti popraviti popločanje na Stradunu…

Čini li Grad ikakve pomake prema očuvanju života u SGJ?

– Evo jedan zanimljiv podatak – kotar Grad nema svoj prostor. Mi koji radimo u kotaru ćemo preživjeti i bez prostora, ali građani nemaju mjesto gdje mogu doći. Grad ima svojih nekretnina, ali trenutno nije odlučio što će s njima. Gradonačelnik je izrazio želju da se nešto tu promijeni, ali ne vidim da se radi na tome. Najlakše je govoriti ‘da, trebalo bi’. Mi smatramo da bi te nekretnine trebalo urediti, odustati od prodaje i ponuditi ih mladim familijama za stanovanje. Sada samo stoje, a Grad ih nije niti osigurao, pa se događaju požari i slično, koji će kasnije dovesti do većih troškova za gradsku blagajnu.

Jedini koji su krenuli na tome raditi je Biskupija. Dogodilo nam se da imamo odličnog i razumnog biskupa kojem je stalo do Dubrovnika i pomaže u borbi s depopulacijom SGJ, pa je obnovio dvije crkvene zgrade i dao ih na korištenje mladim familijama. Mislim da bi gradska vlast mogla učiti od njih.

Je li problem u nevoljnosti ili neznanju?

– Grad Dubrovnik je imao pravo prvokupa zaštićenih kulturnih dobara pod što su spadali stanovi grada, a od 1991. do 2019. je to pravo iskoristio točno nula puta, pa zaključite.
A nije stvar u tome da nema novca, jer imamo nešto što nema nitko u Hrvatskoj, a to je stara gradska jezgra koja donosi milijarde kuna, zatim zaklada Blaga djela kojoj je Miho Pracat ostavio svoje enormno bogatstvo i zidine kojima upravlja Društvo prijatelja dubrovačke starine. 2015. godine donesena je odluka da će te ustanove s Gradom osnovati Fond za otkup stanova kojim će se otkupljivati te nekretnine koje kasnije opet ostaju Gradu. Koliko je to bila napredna ideja može se vidjeti po tome što je Berlin to učinio tek ove godine, s tim da su oni odmah otkupili čak 300 stanova, dok je naša ideja, iako zakonski obvezujuća, ostala tek mrtvo slovo na papiru. Mi još nismo niti osnovali taj fond za čije smo osnivanje i funkcioniranje osigurali novac još u rebalansu 2015. godine. A ako se to ne učini uskoro, demografski ćemo ‘puknuti’, SGJ Dubrovnika će postati tek paravan, a to ni turistički nije poželjno. Ili to ili će doći do nekakve pobune građana, što opet neće biti dobro za turzam.

U šetnji starom gradskom jezgrom, nemoguće je ne zamijetiti količinu štekata na ulicama. Smatrate li da su javne površine prezauzete ugostiteljskim objektima?

– Franković je pokazao neku želju da održi štekate na brojci koju je zatekao i tu ima pohvale, jer imamo problema da je većina javnih površina u SGJ okupirana štekatima. Sama stara gradska jezgra ima oko 160 ugostiteljskih objekata. Razlog leži u tome što nemamo nikakve detaljne planove kakav Grad želimo. Zasad održavamo status quo, nisu dodjeljivane nove koncesije osim u jednom slučaju kad je na neki čudan način politika ukinula jednu površinu i dala je poduzetniku preko puta. Ali dogodine iščekujemo Plan upravljanja javnim površinama kojim bi se situacija konačno trebala urediti.

Drže li se ugostitelji ugovorenih gabarita?

– Uglavnom da, zbog rigoroznih propisa.

Kažnjava se beskompromisno?

– Kažnjava se. I ako se dogodi da se nekome ‘progleda kroz prste’, nakon poziva građana, ide se na kažnjavanje. Tu nema greške.

U izradi je Plan upravljanja starom gradskom jezgrom. U kojoj je fazi i hoće li zaista riješiti sve ove probleme s kojima se stanari susreću?

– Želim naglasiti da se Plan upravljanja ne radi jer je Grad Dubrovnik shvatio da ga treba napraviti nego zato jer su građani putem UNESCA pritisnuli da se napravi. Dobra stvar je što je Grad to prihvatio i implementirao ga u razvojne dokumente. Trenutno se nalazimo u fazi obrade podataka. Mi se bojimo velike opasnosti, a to je da se odabirom podobnih stručnjaka ne bi došlo do manipulacije podatcima. Ono što je po nama jako bitno, a još nije napravljeno te ne znamo metodologiju potrebnu za izračun ‘carrying capacitya’, odnosno broj ljudi koji u isto vrijeme može podnijeti stara gradska jezgra. UNESCO je izbacio neke svoje okvirne brojke, nije bitno slažem li se ili ne s njima, ali situacija gdje ti jedna institucija izvanka mora dati broj koliko ljudi može biti u jezgri je poražavajuća za lokalne institucije. Kad budemo znali koji je to broj, možemo prilagoditi prometna rješenja, Plan upravljanja, hitne službe i sve ostalo toj brojci. Bez toga se nalazimo u stihiji.

Zašto je Plan upravljanja uopće bitan?

– Jer nemamo druge. Nama je bitno da imamo jedan dokument u kojem će struka reći svoje, to je plan višeg reda i sve daljnje odluke koje donosi Grad za područje stare gradske jezgre moraju mu se prilagoditi. On propisuje kako, što, gdje i u kojem broju. Mi smo u strahu, odnosno vidimo da gradska vlast želi iznad Plana upravljanja staviti plan Respect the city, a to je jedna PR-ovska patka i to nas ne zanima. Struka mora raditi svoj posao.

Kad smo kod struke, koliku moć imaju dubrovački konzervatori? Uvažavaju li se njihova mišljenja kod donošenja odluka i propisa?

– Konzervatori bi trebali biti glavno tijelo u RH po pitanju spomenika kulture; kad konzervator prozbori, svi bi trebali slušati. Druga je stvar što svoj posao ne rade do kraja, ne provode nadzor kako treba i ne koriste mehanizme koje imaju na raspolaganju. Oni su dio Ministarstva kulture, a kazna za nepoštivanje odluka Ministarstva idu preko 100 tisuća kuna, što je i do deset puta veći iznos od kazni koje Grad propisuje.

Što kad jedinica lokalne samouprave ne poštuje odluke i autoritet konzervatora po pitanju korištenja i zaštite kulturne baštine?

– To je odlika kretena, ne znam kako bih drugačije to komentirao.

Kako funkcionira obnova fasada i krovišta u staroj gradskoj jezgri Dubrovnika? U javnosti postoji vjerovanje da Grad sufinancira te radove.

– Još zbog potresa 1979. godine osnovan je Zavod za obnovu Dubrovnika koji je trebao provoditi aseizmičku sanaciju. Do dana današnjeg nisu sanirane posljedice tog potresa, znači u 40 godina je sanirana otprilike trećina građevina. Država je imala obavezu i plaćala je večinu proračuna Zavoda za obnovu, ali Andro Vlahušić je zatražio prestanak financiranja jer je planirao preuzeti sredstva od zidina i time ga financirati. Kako mu to nije uspjelo, većina proračuna Zavoda se sad isplaćuje iz gradske blagajne umjesto iz državne, dodjeljena sredstva nisu dostatna za sve projekte kojima bi se Zavod trebao baviti, a ne povećavaju se jer bi to bio teret za nenamjensko trošenje sredstava u proračunu Grada. Od 1997., a kako bi se prikazala briga o Gradu, Grad Dubrovnik financira barem obnovu krovišta, ali nisu to realizirali kao bespovratna sredstva, već se Grad upisuje kao suvlasnik nekretnine na 20 godina.

Stare gradske jezgre turističkih destinacije se zimi često nazivaju ‘gradovima duhova’. U Dubrovniku stanovnici skoro pa ne zalaze u staru gradsku jezgru ni ljeti ni zimi…

– Istina. Mi svjesno izbacujemo i rastačemo urbane elemente jezgre zbog kojih ljudi dolaze u Grad, a onda se čudimo kako nema nikoga. U staroj gradskoj jezgri imamo nekoliko kafića i možda dva restorana koji su cjenovno prilagođeni građanima, ali što se tiče drugih, hajdemo tako reći životnih stvari, to je potpuna havarija. Gradska uprava se sad donekle trudi sufinancirati opstanak usluga i obrta koji privlače stanovnike u SGJ, evo nedavno nam se vratila cvjećarna, ali postoji strah da smo prošli točku bez povratka. Jednom kad nam se upravni odjeli odsele iz SGJ, građani više neće imati razloga dolaziti. Kad smo mi bili klinci, mjesto susreta srednjoškolaca je bio Stradun, cijele generacije su se poznavale. Sad tog oblika komunikacije nema, čemu istina doprinose i društvene mreže, ali Grad je tada imao funkciju centra grada, a mi smo u strahu da je to u očima građana izgubio. To neka bude upozorenje i apel za Splićane u SGJ – što više budete imali apartmana, restorana, agencija i suvenirnica, to će vam manje sugrađana dolaziti i sve ono što zaista čini urbano tkivo Splita migrirat će na periferiju i tamo si ostvariti ono što više ne mogu u centru. A stara gradska jezgra će postati ‘grad duhova’ u koji se zalazi samo turistički.