Dino Rađa je u svojoj novoj objavi opisao što se sve događalo u Barceloni legendarne 1992. godine.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
Evo opet malo po košarci. Neću po redu nego kako mi šta padne na pamet. U svakom slučaju od svih mojih medalja i trofeja dva su iznad svih. Minhen i Barcelona. Ta 92’ godina je bila posebna. Nije se znalo do zadnjeg časa oćemo li uopće moć do kvalifikacija, a kamoli do olimpijade.
Ipak nekako nas prime u Fibu i dobijemo misto u kvalifikacijama u Španjolskoj. Među nama totalno ludilo. Rat bjesni a mi dobijamo priliku da cilome svitu pokažemo za kockice i skrenemo pažnju da se ovamo nešto dešava, da bombe padaju i da se gine. Ogromna odgovornost na nama ali i još veći ponos sudjelovati u takvom zadatku. Uz dužno poštovanje svih sportova i uspjeha zadnjih dvadeset i kusur godina mislin da nijedan nije bija te magnitude i važnosti iznad sporta. Molin vas neću samo sad svađanje oko ovoga. Samo moje skromno mišljenje.
Kvalifikacije u Europi su vrlo zajebane. 25 ekipa a samo 4 idu na OI. Gubimo prvu od Nijemaca i još od Litve a dobijamo Grke, Španjolce, Ruse, Talijane i ove lakše sve odreda. Ka drugi idemo dalje u Barcelonu. Tamo odma u grupi sa famoznim Dream team. Gubimo od njih ali pometemo Brazil, Španjolce, Nijemce i Angolu. Četvrtfinale metla Australije i onda ona famozna utakmica s Rusima di smo minus 6 izvukli u zadnji minut.
Takvu emociju nakon zvuka sirene ne pantin. Nisan zna šta ću od sebe od ludila. Tribaju jebene glave svih skupa za onako nešto izvuć. Pogledajte snimku i vidićete pet luđaka spremnih na sve za dobit. Čiston snagon volje znajući za šta igramo. Finale je bila samo nagrada za remek djelo šta smo sve napravili to lito. Nikad važnije utakmice od tog polufinala mislin da nije bilo kad se uzmu u obzir svi faktori.
Milijarde ljudi su gledali finale, milijarde ljudi su čuli za Hrvatsku a većina od njih prvi put. A mi igramo protiv ljudi koje smo gledali ka bogove. I bez obzira na razliku pokazali smo da se možemo nosit. Da smo imali dužu klupu sigurno bi se puno vise pomučili da nas dobiju.
Sad nešto šta niko vjerojatno ne zna a dobra lekcija za takozvane lagane utakmice i kako ih odradit.
Cili život san volija gazit bilo koga. Sto razlike ako je moguće. Igraš 15-20 minuta i sidnes na klupu se zajebavat. Međutim Pero je ima drugu ideju. Dođe u svlačionicu i kaže Draženu, Toniju, Stojku i meni da nećemo igrat. Mi popizdimo ali trenerova je zadnja. I kako to najčesće biva poluvrime gubimo. Dođee Pero u svlačionicu i kaže ajmo najbolji igrat. Dražen ljut ka pas nije tija a ja odma na početku istegnen preponu. Nemoš uć neozbiljno u utakmicu i proc lišo. Ipak smo nekako izvukli pobjedu ali smo otegli jaja do poda.
Svakako dobra lekcija za dalje.
[fb_pe url="https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=280060509312011&id=179732212678175" bottom="30"]
