20.6. - 97. obljetnica atentata na Stjepana Radića
U 11:25 prijepodne 20. lipnja 1928. zastupnik Narodne radikalne stranke Puniša Račić izvukao je pištolj na sjednici Narodne skupštine Kraljevine SHS u Beogradu i zapucao po klupama Hrvatske seljačke stranke. Na mjestu su poginuli Pavle Radić i Đuro Basariček, a Ivan Pernar i Ivan Granđa ranjeni. HSS-ov vođa Stjepan Radić pogođen je u trbuh – rana od koje će, nakon gotovo sedam tjedana agonije, umrijeti u zagrebačkoj bolnici 8. kolovoza 1928.
Račić, Crnogorac i zastupnik Radikalne stranke, već je bio poznat po nacionalističkoj retorici. Nakon atentata dobio je 60-godišnju zatvorsku kaznu, koju je apelacijski sud smanjio na 20 godina; najveći dio “odslužio” je u kućnom pritvoru, da bi ga partizani strijeljali 1944. u Beogradu.
Politika poslije metaka
Atentat je gurnuo međunacionalne odnose u prvoj Jugoslaviji preko ruba: Seljačko-demokratska koalicija napustila je Skupštinu, vlada Velje Vukićevića pala je dva tjedna poslije, a kriza je kulminirala kada je kralj Aleksandar I. 6. siječnja 1929. raspustio parlament i ukinuo stranački život, uspostavivši Šestosiječanjsku diktaturu.
Hrvatski sabor je 2015. proglasio 20. lipnja Danom sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve. Svake godine saborsko se izaslanstvo, zajedno s HSS-om, okuplja na Mirogoju i u Desnom Trebarjevu kako bi položilo vijence i zapalilo svijeće.
Radićev atentat nije bio tek osobna tragedija nego signal da je parlamentarna, multietnička Jugoslavija na izdisaju. U hrvatskoj kolektivnoj memoriji događaj simbolizira borbu za ravnopravnost i demokraciju – borbu u kojoj se “ne srlja kao guske u maglu”, kako je Radić upozoravao još 1918. Podsjetnik je to i današnjim političarima da se riječi i prijetnje u sabornici mogu pretvoriti u krvave činove.
Dvanaest metaka ispaljenih prije 97 godina i danas odjekuju – kao opomena, ali i kao poticaj da demokratska rasprava nikada više ne postane meta pištolja.
Tko je bio Stjepan Radić?
Rodio se kao deveto dijete u siromašnoj seljačkoj obitelji u selu nedaleko od Siska, u Trebarjevu Desnom. U ranoj mladosti Radić je mnogo putovao i proučavao ponajviše narodni život i seljačko gospodarstvo. Tada se odlučio posvetiti politici ili, kako bio on rekao, da će učiti i braniti svoj narod.
Radić je boravio u mnogo gradova, škola i sveučilišta, ali ih je bio prisiljen napuštati upravo zbog svoga bunta i prosvjeda. Zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave u jesen 1895., osuđen je zajedno s 20-tak studenata zagrebačkoga Sveučilišta, s kojeg je dvije godine prije toga isključen.
Zatim je studirao, ili pokušavao studirati, u Pragu, Parizu, Budimpešti, Moskvi i drugdje. Ujedno uči jezike, upoznaje političke prilike i političare.
Godine 1904., zajedno s bratom Antunom, osnovao je Hrvatsku pučku seljačku stranku. Premda je Radić težio širem, sveslavenskom ujedinjenju te zbog toga putovao u Rusiju, 1918. se izjasnio za ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca na temelju demokratske jednakopravnosti.
Tražio je da se buduća država uredi na federativnome načelu, istupajući protiv centralizma i velikosrpske hegemonije. Otada počinju njegovi nesporazumi s novim režimom, koji ga želi slomiti pritiscima, progonima i zatvorom.
Godine 1925. svoju će stranku, koja se tada zvala Hrvatska republikanska seljačka stranka, dovesti do toga da prizna monarhiju i centralistički Vidovdanski ustav. Štoviše, Radić ulazi u Vladu, a stranka ponovno mijenja svoje ime u Hrvatsku seljačku stranku, ali je već dvije godine poslije ponovno u opoziciji. Tada sa Svetozarom Pribičevićem stvara Seljačko-demokratsku koaliciju i traži reviziju ustava.
U proljeće 1828. Radić dobiva mandat za sastav vlade, no opstrukcija radikala ruši njegove planove. Bilo je jasno da su suprotnosti, koje su prožimale cjelokupan život stare Jugoslavije, toliko narasle da bi za njihovo rješavanje trebali radikalni zahvati, čak rušenje cijeloga društveno-gospodarskog sustava što ga je država ljubomorno čuvala.
Odnosi u Skupštini postaju tih dana sve napetiji, a za nesporazume se okrivljuju prvaci HSS-a. Tada se počinju širiti glasine o potrebi likvidacije Stjepana Radića. Radić je objavio članak o tome, dan uoči skupštinske sjednice, u dnevniku svoje stranke 'Narodni val'.
Poznata je povijesna činjenica da je radikalski poslanik Puniša Račić 20. lipnja 1928. pucao u Skupštini u poslanike HSS-a. Teško je ranio Stjepana Radića, a ubio je njegova sinovca Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Zločin u jugoslavenskoj skupštini naišao je na zgražanje cijelog civiliziranog svijeta, a kada je 8. kolovoza od zadobivene rane Stjepan Radić umro, njegov posljednji ispraćaj pretvorio se u prosvjed protiv režima. Kasniji događaji pokazali su da je Puniša Račić imao moćne zaštitnike na dvoru, ali jednako tako da njegov revolver nije mogao riješiti sudbonosne političke probleme stare Jugoslavije, pa ni hrvatsko pitanje.
