Da se možete teleportirati na proslavu svog 10. ili 12. rođendana, kako bi to izgledalo (naravno, mislimo na one 30+ godina)? Vjerojatno bi bila kućna atmosfera, obitelj i nekoliko prijatelja, sendviči i torta domaće izrade, skromni pokloni… Danas otiđite na proslavu nečijeg 10. ili 12. rođendana i bit će sve samo ne skromno. O domaćoj izradi kolača ili torti nećemo ni pričati. Sve mora bit veliko, grandiozno, skupo, nikad viđeno…
Rijetko tko danas slavi kući. Nije to više trend, a i ne mora se ništa kasnije pospremati. Biraju se proslave u igraonicama, a roditelje taj užitak košta barem 300 eura. Naravno, paketa ima za svačiji džep. Javnost je nedavno šokirana otvaranjem igraonice u Zagrebu u suvlasništvu influencerice Cindy Šoštarić Hadžić (supruga suvlasnika Ritza Sandija Pege) u kojem se cijene proslave rođendana kreću između 690 i 1290 eura. Naravno da je javnost šokirana, mnogi moraju cijeli mjesec raditi za iznos od 1290 eura (ili manji).
Influencerica Cindy otvorila igraonicu u Zagrebu. Cijena rođendana je 1250 eura za 20 djece
U zemlji u kojoj ljudi imaju mirovine 300 eura i kopaju po kontejneru, dva sata za 20 djece na rođendanu košta 1290 eura. Naravno da su ljudi šokirani. Ne sumnjamo da će se naći oni koji žele svojoj princezi ili princu priuštiti samo najbolje (čitaj najskuplje) jer ipak – svaka roba nađe svog kupca. No, koliko je djetetu bitno okruženje u kojem slavi? Je li mu važnije da je u društvu prijatelja, da se dobro zabavi ili je važno da se na proslavu potroši ogroman novac? Što mislite da će djeci ostati u pamćenju – igra i druženje ili pak skupocjeno okruženje?
Kakvu poruku šaljemo djeci?
Razgovarali smo s dječjom psihologinjom Žanom Pavlović o tome kakvu poruku šaljemo djeci ovakvim proslavama.
„Otvaranje igraonice za proslavu rođendana po tako skupim i visokim cijenama po meni nema puno smisla. Vjerojatno će naći svoga kupca jer svaka roba nađe svog kupca, ali ne vidim smisao u svemu tome - djeci je važnije da se dobro zabave i da im dođu prijatelji na rođendan od toga da je u pitanju skupa dekoracija ili tematski rođendan“, kaže nam psihologinja te nastavlja:
„Mislim da polako gubimo osnovne ljudske vrijednosti i da se gubi ta poruka koju šaljemo djeci - da moraju biti skromna i da je najvažnije ulagati u odnose, a ne u ono materijalno.
Tim samim proslavama u ovako skupim prostorima pretvorili smo sve u natjecanje. Isto je i sa proslavama krizmi ili pričesti. Sve nam je natjecanje - čiji rođendan će biti skuplji i kako će ga proslaviti. Manji je naglasak na onome što bi trebalo biti smisao svakog rođendana, a to je druženje, da se dijete dobro osjeća, da se svi dobro osjećaju. Važno je da više ulažemo u te odnose, a manje u ono materijalno.
Moramo se malo zamisliti kakvu poruku šaljemo. Ako želimo da djeca budu skromna onda se ne možemo neskromno ponašati. Svojim primjerom im moramo pokazati što je to skromnost i što je to humanost. Recimo, rođendan može biti humanitarnog karaktera i donacijski - možemo skupiti nekakve novce pa onda te novce uložiti u neku humanitarnu akciju. Svaka aktivnost u obitelji može imati odgojnu svrhu pa i taj sam rođendan“.
Važniji je osjećaj
Psihologinja ističe da je važniji osjećaj od onoga koliko je skup rođendan.
„Najvažnije je da vidimo što bi dijete zapravo htjelo za svoj rođendan, kakav rođendan ono priželjkuje i da mu ipak prenesemo te osnovne ljudske vrijednosti - da nije važno kako proslavimo rođendan, nego je važno da taj rođendan proslavimo dobro, u društvu svojih najboljih prijatelja, da je to najvrijednije što možemo dobiti od tog rođendana.
Nažalost, danas vidim puno djece koja su sama, koja su usamljena, koja zapravo pozivaju takozvane prijatelje na rođendan samo zato što se boje još većeg isključivanja iz društva, zato što su u strahu da će, ako ne pozovu te i takve na rođendan, biti još više isključeni i još više metom izrugivanja, ismijavanja ili emocionalnog zlostavljanja u školi, na dvorištu ili na putu do škole. To je nešto što me zapravo više brine od ovakvih stvari - da neka djeca nažalost nemaju koga pozvati na rođendan jer su usamljena, jer nemaju dovoljno razvijene socijalne vještine jer sami jedu marendu na dvorištu, jer sami idu u školu i iz škole i sjede obično sami u klupi. Provode jedno djetinjstvo koje je sve samo ne djetinjstvo. Ono što je karakteristika djetinjstva je upravo prijateljstvo ili bar jedan prijatelj koji će ti biti tu da te utješi, da te posluša, da te zabavi… da ti sve one školske brige i svi školski problemi prođu puno lakše i veselije“, kaže nam Žana Pavlović te zaključuje:
„Djeca zapravo, kao i mi odrasli, pamte kako su se osjećala prilikom nekog rođendana ili nekog događaja. Manje pamtimo to gdje smo ga proslavili. Prema tome, osjećaj je bitan, a ne okruženje, pogotovo skupo okruženje. Nekad nam ne treba puno novaca da bi se dobro osjećali. Uglavnom je to tako. Novac zapravo ne donosi sreću i treba djeci prenijeti tu poruku već od malih nogu da bi izrasli u sretne ljude koji neće ovisiti o tome koliko imaju novaca.“
