Prvi dan škole poseban je za prvašiće. Nakon godina odlazaka u vrtić, došao je i dan da sjednu u školske klupe. I dok oni stariji školarci često negoduju zbog početka škole, oni najmlađi često je jedva dočekaju. Steći će tamo nove prijatelje, ali i naučiti mnoge stvari.
Upravo danas kreće nova školska godina za tisuće đaka. I dok oni stariji već znaju što ih čeka, oni najmlađi to će tek saznati.
Razgovarali smo s dječjom psihologinjom Žanom Pavlović koja nam je pojasnila što je važno naučiti djecu koja postaju prvašići, kao i je li djeci šok taj prelazak iz vrtića u učionicu.
„Roditelji su pod puno većim pritiskom i stresom, pritiskom društva. Svako dijete zna da nakon vrtića slijedi škola i da nakon što pušu šest svjećica na torti – idu u školu. Puno djece se igra škole i preuzima ulogu učitelja, učiteljice ili učenika. Njima su te igre zabavne, na taj način smanjuju neki svoj pritisak i stres imitirajući situaciju u školi.
S njima treba puno razgovarati, osluškivati, čuti kako zamišljaju školu. Treba im objasniti što će se tamo događati. Puno njih školu zamišlja kao jednu veliku zgradu s puno prozora u koju ide puno njihovih prijatelja. To je dijelom istina. Treba im reći da će tamo biti neko određeno vrijeme i da se mogu obratiti učiteljici za sve što im treba. Škola je jedna nova situacija za sve, i za učenike i za roditelje i treba proći neko vrijeme nakon kojeg će se svi skupa prilagoditi. Nakon dva-tri tjedna će situacija škole biti sasvim uobičajena“, kaže nam Žana Pavlović.
Što djeca znaju prije polaska u školu?
Mnogi su roditelji opterećeni time znaju li djeca čitati i pisati, no sve to će naučiti u školi. Neke druge stvari su ipak puno važnije.
„Po meni je važnije da djeca znaju osnovne higijenske navike nego da znaju čitati i pisati, zbrajati. Važnije je da se znaju sama obući, da znaju samostalno jesti i da znaju voditi računa o svojim stvarima. Također su važne socijalne vještine - ophođenje prema drugima, uvažavanje drugih, da znaju komunicirati s drugima. To je nešto što je puno važnije nego čitanje i pisanje. Roditelji su često više usmjereni na to da znaju čitati i pisati, nego na neke osnove samostalnost. Čitati i pisati će djeca naučiti u školi i ne treba ih opterećivati s time.
Jako je važno da ih se nauči – kako učiti. Djeca dođu do sedmog ili osmog razreda osnovne škole ili čak do srednje škole i ne znaju kako učiti. Ne učimo svi na isti način, ne odgovara nam svima isti način. U našoj školi se prakticira način rada gdje informacije od učitelja do učenika idu audio putem – učitelj govori, govori, govori…, a da im pokažemo jednu sliku više bi naučili iz nje negoli da im se govori 45 minuta.
Znamo i da je prosječna koncentracija 35-40 minuta u toj dobi i moramo voditi računa da taj sat bude prilagođen njima odnosno da bude ispunjen različitim aktivnostima da djeci ne bude dosadno i da mogu pratiti nastavu“, kaže nam sugovornica.
Također je važno da djeca znaju put do škole, imena svojih roditelja, ali i njihove brojeve mobitela.
Kada pustiti prvašiće da sami idu do škole?
Neka djeca žive bliže školi, neka dalje, stoga je pravo pitanje – kada prvašiće pustiti da sami idu do/od škole.
„To je sve individualno. Neko dijete će otići nakon par tjedana samo u školu, netko će prije, netko kasnije. Kada vidite da je dijete spremno za školu, onda ćete ga pustiti. Bilo bi dobro da dijete nije samo, da ima prijatelja ili susjeda koji ide u istu školu, da se osjeća malo sigurnije. Zato je važna priprema, da dijete zna otići do škole i vratiti se. Ukoliko primijetimo da ima problema, onda treba ići postupno, dogovoriti se s djetetom da ide samo do škole dio puta ili da ide samo do škole, a mi ćemo doći po njega. Dijete na taj način postupno dobiva na sigurnosti“, pojašnjava nam psihologinja.
Djeca znaju da je situacija u školi drugačija negoli u vrtiću, a po dolasku sa nastave roditelji bi ipak trebali izbjegavati neke stvari.
„Treba izbjegavati pitanja – Kako ti je bilo u školi? Što ima za domaći rad? Važnije je usmjeriti se na to što je dijete radilo na velikom odmoru, što mu se svidjelo, što je novo naučio u školi, što bi htjelo naučiti, s kim se dijete igralo… Ta pitanja će nam puno više reći o tome kako se dijete osjeća u školi nego ova pitanja – Kako ti je bilo u školi? Dobro! ili Što je bilo u školi? Ništa!
Treba prilagoditi i ritam života školi, voditi računa o zdravoj prehrani i o spavanju djeteta. Naša djeca ne spavaju dovoljno, bilo da je to potaknuto obiteljskim ritmom ili da provode jako puno vremena pred ekranima, čak i navečer, zbog čega onda ne odspavaju deset sati koji su neophodni za zdrav rast i razvoj i za dovoljnu pažnju i koncentraciju u školi“, pojašnjava nam sugovornica.
Dijete koje ide u prvi razred i dalje je zaigrano i potrebno mu je vrijeme za igru, ali isto tako mora steći i radne navike.
„Djecu se ne smije zastrašivati time da u školi nema igre ili da će ga smiriti učiteljica. Takve stvari treba izbjegavati, da dijete ne bi dobilo dojam da je škola neko zastrašujuće mjesto, a učiteljica netko tko će mu nešto napraviti ili u koga ne može imati povjerenja. Dijete te dobi je preko noći postalo učenik, ali i dalje je dijete i treba imati vrijeme za igru, baš kao što treba odvojiti vrijeme za domaći rad. Navike će se steći ako dijete domaći rad radi uvijek na istom mjestu, a kroz tri tjedna će stvoriti naviku pisanja domaćeg rada. To je navika koja će se steći samo je važno biti dosljedan – pisati domaći rad na istom mjestu, u isto vrijeme“, govori nam Žana Pavlović.
I za kraj ćemo se dotaknuti ocjena. Djeca znaju da će biti ocjenjivana, ali ipak moramo paziti na jednu stvar.
„Djeca znaju da će u školi biti ocjenjivana, ali važno im je naglasiti da ih mi nećemo manje voljeti ako dobiju manju ocjenu. Slabija ocjena je samo znak da se moraju malo više potruditi i malo više učiti. Treba im poslati poruku da je greška ok, ali da se trebaju truditi. Ima jako puno djece kod koje se primjećuje osjećaj da moraju biti savršena – misle da ako nisu savršena, da nisu prihvatljiva, da ih roditelji ne primjećuju i da nisu dovoljno dobra za roditelje – to nije dobro i to treba mijenjati“, zaključuje naša sugovornica.
