"Sve upućuje na namjerno usmjeravanje bespilotne letjelice i rušenje na Zagreb, bez eksplozivnog tereta (kao upozorenje), tehnologijom pasivnog upravljanja, s isključenim sustavom aktivnog, komunikacijskog upravljanja, kako bi se onemogućilo elektroničko detektiranje…" tvrdi prometni stručnjak Željko Marušić.
Evo što još navodi.
Vjerojatnost da borbeni dron, usred rata u Ukrajini, baš na dan kad je hrvatski sabor izglasao neizravno uključivanje Hrvatske u rat (slanje 70 vojnika u Mađarsku), padne gotovo tisuću kilometara od ratne zone i to baš na sami Zagreb, jednaka je otprilike vjerojatnosti da suvremenom putničkom dvomotornom zrakoplovu istodobno u letu otkažu oba motora – 1:4.000.000.000 (jedan prema četiri milijarde).
Sve upućuje na namjerno usmjeravanje bespilotne letjelice i rušenje na Zagreb, bez eksplozivnog tereta (kao upozorenje), tehnologijom pasivnog upravljanja, s isključenim sustavom aktivnog, komunikacijskog upravljanja, kako bi se onemogućilo elektroničko detektiranje…
Tehnologija planiranja i provedbe leta podsjeća na operacije prvog borbenog drona u povijesti, njemačkog Flakzielgerät 76, poznatijeg kao V-1 leteća bomba, koji je 1944. i 1945., s najzapadnijeg kontinentalnog dijela Europe lansiran na London.
Naime taj, prvi borbeni dron u povijesti, leteća bomba, odnosno svojevrstan krstareći projektil, s polazne je pozicije vektoriran na cilj, zadanog se vektora (putanje) pridržavao pasivnim upravljačkim sustavom podržanim žiroskopskim uređajem, a duljina leta, odnosno pozicija rušenja na vektoru, određena je količinom goriva i pasivno programiranim radom pogonskog motora.
Sve upućuje, da je ovdje, jasno uz znatno suvremeniju tehnologiju, bilo slično. S odredišta je leteći dron, doduše bez eksplozivnog tereta, usmjeren (vektoriran) na Zagreb, kako bi pao kad mu u predodređenom režimu rada, s napunjenom količinom goriva, nestane goriva tamo gdje se odredilo da padne.
S tehničke, odnosno vojno-tehničke strane stvar je prilično jasna, uzroke i razloge neka razjasne vojni analitičari. Sad ključnu ulogu treba odigrati predsjednik, premijer, politika, sabor. Zbog tehnoloških značajki letjelice i izvjesnog planiranja, odnosno upravljanja putanjom, otkrivanje, potom presretanje i rušenje bilo je teško, ali nikako nemoguće. Svakako treba ispitati odgovornost Hrvatske vojske i ministarstva obrane. To je, potencijalno, veliki problem.
