Staro selo u Lokvi Rogoznici izgleda opustošeno. Malo gdje je ostao živ zeleni pokrov. Rijetko tko je na ulici od ljudi, mještana, kojih je ionako malo. Dobar dio kuća su za nove turističke namjene. Zatvorene četverokatnice s apartmanima i bazenima. Kraj njih nikoga. Ni automobila.
Vatrena stihija protutnjala je sinoć i vjerojatno nema potrebe za daljnjim čuvanjem. Ili su vlasnici daleko u ineozemstvu. Pa ipak, cijelo selo kao da je nezainteresirano za događanja.
Pitali smo jednu ženu, kako je sve to počelo. Samo se zagonetno nasmiješila i rekla: Ivašnjak. Ovo je treći put u godinu dana. Još ono malo, pokazuje prstom, i neće bit više ništa za gorit.
U svemu ovome dodatnu jezu pridodaje jaka bura, udari u stanju da vas izbaci iz ravnoteže i zakotrlja do nekog bespuća. A kamenčići s makadama, Stare ceste od Starog sela do Mimica, vas gađaju ravno u glavu. Nakon pet minuta na otvorenom hladnoća vas probija do kosti. Pod tim okolnostima vatrogasci se bore s još uvijek otvorenom vatrom. Nisu to više veliki plameni jezici, ali su nepredvidljivi. I zanimljivo, vatra puzi ispod krošanja bora gledajući buri u oči i napreduje. Nižu se cijevi na desetke metara kroz šumu, pumpe se pregrijavaju. Cisterne se mijenjaju.
Onako neukima i usplahirenima, došlo nam da im pomognemo.
- Imate otvorenu vatru uz cestu. Samo 20 metara dalje. Gori nešto ispod odbačene trnite.
- Neće ona nigdje. Znamo za nju.
Na hladnu buru i hladni tuš. I onda je zapalio cigaretu.
Čudan je to požar. Prolazite uz te višemiljunske apartmanske zgradurine i vidite panj kako gori na 5 metara od kuće. Okolo nikoga. Za deset minuta već je na cesti. Čeka da ga bura prebaci do susjednog dvora. Isto praznog.
Toliki prostor, prekrasan pogled. Bura je dizala more u vis. Ples kapljica kao haljina vila. I nikad hladniji požar. Smucamo se, fotografiramo i odlazimo.
Do magistrale susrećemo u autima kolege s radija, televizije. I vatrogasce. Ali one u friško opranim gradskim terencima. Opeglane tanke uniforme s više zvijezdica, šljokica. To vam se zove izdimljavanje.
