Bili smo goropadni te 1984., možda u nekim segmentima kao nikad prije..
Momčad je nakon Biće Mladinića preuzeo, kako je tada bilo nepisano pravilo, njegov pomoćnik Pere Nadoveza. Pere splitski Pele... kako mu je tepao navijački puk.
Ćaća mi znao reći" Pere Nadoveza ima balun u malom prstu", rasni strijelac koji je obilježio hajdukove šezdesete i onu veličanstvenu dugo čekanu titulu 1971..
Hajduk je imao dobro posloženu momčad .
Na golu jedan od najboljih vratara kojeg smo ikad imali Zoran Simović, najčvršća obrana u Europi, govorili su tada zločesti jezici, čak najoštrija Cukrov, Josip Čop, Rožić, Miljuš, u veznom redu Gudelj, Zoran Vujović i Vulić, " fantazista" doktor baluna Baka Slišković i u špicu Zlatko Vujović i Pešić. Došao je Prekazi, bili su tu i Šalov, Ćelić, Jerolimov, Bogdanović , Šušnjara, Adamović, Dražić...
Maštalo se o tituli, kao i svake od tih sezona, kada bi se slale optimistične poruke sa priprema na Kupresu, Rogli ili Brdu kod Kranja.
Nekako nam je najbolje išlo u Europi, u tadašnjem jakom Kupu UEFA.
Izbacilo se rumunjsku Univerzitateu, mađarski Honved, pa niški Radnički (da da, Nišlije su tada imali jaku ekipu, koja je dobro prolazila u Europi).
Nekako sam u tada doba počeo ići na sjeverno stajanje i priključivati se toj generaciji Torcide, organiziranom navijanju koje bi predvodili Skuda, Bosna, Vele i ostali već stariji navijači. Na Poljudu su preuzimali moderne trendove, koje smo preko Supertifa upijali sa europskih stadiona, pa čak bili i ispred njih.
I došao je četvrtfinalni ogled sa praškom Špartom, klubom sa čijeg igrališta je prva prava nogometna lopta 1911. stigla u Split. Donijeli su je tadašnji splitski studenti, osnivači Hajduka.
Šparta, prevođena najboljim igračem Bergerom i trenerom Ježekom, donijela je sa svoje "Letne" prednost od 1:0 golom njihove "četvorke" Ivana Hašeka.
Split je utakmicu dočekao s kišom, koja je padala čitav dan. Ali grad je bio pun. Atmosfera, praznično nogometna.
Sićam se kako su slavonski tamburaši, hajdukovci pjesmom podizali atmosferu po Pazaru, Rivi, Pjaci...
Hajduk je igrao oslabljen bez braće Vujović, Miljuša te se pred samu utakmicu ozlijedio i Dušan Pešić.
Bijeli su nastupili u sastavu: Simović, Cukrov, Šušnjara, Gudelj, J.Čop,Rožić, Vulić, Slišković, Jerolimov (Da. Čop), Ćelić, Prekazi
U 18. minuti Hajduk je poveo golom Ivana Gudelja, stvarno je bio silan u tim velikim utakmicama.
Igrali su se i produžeci, sve je išlo prema jedanaestercima. Uzdali smo se u vratara Simovića, nadajući se kako će nas svojim obranama odvesti u polufinale, kao i u prvom kolu protiv Universitate.
Ali onda se u 119. minuti pojavio najveći, naš ljubimac, doktor baluna Blaž Slišković .
Izvodio je slobodan udarac iz mrtvog kuta, više kao neki skraćeni korner.
Svi su očekivali centaršut na prepuni peterac. Ali doktor je doktor. I zbog toga volimo nogomet i zato znalci postoje. Veliki Baka je pucao direktno u gol. Lopta je poskočila u poljudskom blatu, pred vratima Šparte i prevarila vratara Olejara.
Poljud se tresao u deliriju, a mi smo slavili Sliškovića.
Kiša je padala, kao da još kiši nad Splitom, kiša koja nikada neće oprat dječačka sjećanja...
Blažene oči koje su ga gledale.
