Kasna popodnevna nedjelja. Kraj šestog mjeseca, inače doba kad tradicionalno imamo val vrućine i val turizma. Ove specifične godine, ajde, vrućine ima, ali od horde turista imamo jedva sramežljivo H.
Ipak, nije da ih nema. Teže ih je raspoznati, mnogima je ovo već tko zna koja godina na Jadranu, pa se i vještije infiltriraju među domicilni puk, tu i tamo čuješ i neki "pomalo" ili "balancana" sa nepogrešivim češkim naglaskom, ali sve češće izgledaju, kreću se i djeluju poput nas.
Ono što je uočljivo drugačije u usporedbi s prethodnim godinama je da nema masovnog turizma, nema čopora znatiželjnih Kineza naguranih iza uzdignutog crvenog kišobrana znojne turističke voditeljice, a uske ulice centra grada napokon su odahnule od pritiska naguranih ljudskih tijela.
Ove godine turisti su u obiteljskim ili prijateljskim grupama, najčešće po dvoje-troje, a najlakše se prepoznaju što, za razliku od domaćeg naroda, budu opčinjeni neprocjenjivim povijesnim znamenitostima kojih je naš grad pun.
Mi si nikad ne bismo tako nešto dopustili. Kakva sfinga, daj sprej, napiši 1950. Da se zna otkad je!
