U Hrvatskoj je sve više stranih radnika, i to ne samo onih iz susjednih nego i iz sve udaljenijih zemalja poput Indije, Nepala, Filipina... Nije riječ samo o sezonskim radnicima u turizmu nego sve češće i o onima koji se zapošljavaju na cjelogodišnjim poslovima.
Priče stranih radnika uvijek su gorke i slatke. Putuju tisuće kilometara i ulažu tisuće eura kako bi radili ovdje. Smještaj u natrpanim sobama, bez privatnosti, katkad i po dva posla, rijetki odlasci kući, razgovori izdaleka i mnogo fotografija koje ne mogu zamijeniti zagrljaj.
Neki planiraju ostati dulje, drugi čekaju da se negdje drugdje pojavi bolje plaćen posao ili dođe vrijeme za povratak.
Za HRT-ovu emisiju Labirint su ispričali svoje priče.
"Imam kredit, šaljem novac majci"
Agencije u matičnim zemljama za rad u Europi naplaćuju iznose koji ni ovdje nisu maleni. Mnogo mjeseci prođe prije nego što se otplate krediti potrebni za dolazak.
- Kad sam došao iz Indije u Hrvatsku, platio sam 6000 € za radnu dozvolu. Dakle, imam kredit. Sada šaljem novac svojoj majci. Oni će otplatiti kredite, rekao je Indijac Sandeep D'souza.
Još veći kredit dignuo je Niroy Pokhrel iz Nepala koji je u Hrvatskoj od prošle godine i radi u samoborskoj građevinskoj tvrtki s još 10 sunarodnjaka.
- Kad sam došao 2022. još je vrijedila kuna. Tako da moram platiti oko 50.000 kuna. U eurima oko 7000 € sam uzeo na zajam, platio agenciji i došao ovamo, otkriva Niroy.
Kad je Nazrin Timmapur prvi put došla prije šest godina, kako bi platila 2500 eura indijskoj agenciji poduzela je drastične mjere. Samohrana majka s troje djece, bez prihoda, založila je svoje zlato.
- Založila sam zlato u banku. Uzela sam kredit od banke i dala taj novac agentu i nakon što sam došla ovdje, 6 mjeseci sam svaki mjesec slala novac banci i pokrila dug, priča Nazrin.
Mnogo novca svaki mjesec šalje kući jer ondje ima dvoje djece kojima plaća školovanje.
- Svaki mjesec njima šaljem svoju plaću, a ovdje trošimo plaću moje kćeri, otkriva.
Novac za obitelj novac je za budućnost. O sebi ne razmišlja, posebno sad kad je kći s njom i zajedno rade. Smještaj koji plaća poljoprivredna tvrtka napustila je zbog gužve, živi u privatnoj kući vrlo skromno. S jednom plaćom mora platiti i stan i hranu.
- I hranu, da. Da, i kupnju, možda 100 ili 200 eura ostane za nas. To je dovoljno za nas jer smo zajedno, dvije osobe, ja i moja kćer. Ona ne jede mnogo. Takav je život. Moramo izdržati, poručila je skromna Nazrin.
Nedostaju joj djeca, ali sve za obitelj
Nazrin naviše nedostaju njezina djeca. Radila je u Hrvatskoj, pa otišla u Kuvajt i bila dadilja, ponovno se vratila u Hrvatsku. Fizički rad u tvrtki za proizvodnju rajčica, ustajanje u pola 4 nije važno, kaže, sve je to za moju obitelj.
- Imam najniže obrazovanje. Za njih želim da rastu više od mene i sami se zalažu za sebe. Ne moraju ovisiti ni o kojoj osobi i ne moraju ovisiti ni o kome, a ako se vjenčaju, ne moraju ovisiti o mužu, nabraja svoje želje Nazrin.
Njezina kćer Muskan Timmapur Hrvatsku ne vidi samo kao mjesto zarade, za nju je Hrvatska mnogo više.
- U Indiji imamo previše ograničenja i pravila jer žene ne mogu izlaziti, djevojke ne mogu razgovarati s dečkima i ne mogu ništa učiniti same. U Hrvatskoj imam slobodu i mogu raditi bilo što, razgovarati s nekim dečkima ili negdje ići, uživati, kao prijatelj, razgovarati, ići bilo gdje. Sloboda je kad mogu provoditi svoje vrijeme kako želim, ističe Muskan.
Sloboda je nešto o čemu ne razmišljamo, jer je imamo. Za Muskan ona je otkriće, novi svemir, jer dolazi iz druge kulture. Brine se za majku koja već 10 godina radi i živi daleko od obitelji i financira sve. S 21 godinom Muskan ima plan.
- Da, dobro mi je. Ovdje ću stanovati. Mogu dovesti i svoju sestru i ona može učiti ovdje. Da obje živimo ovdje. Nakon toga mogu zvati brata i on može učiti ili nešto raditi ovdje. Oni mogu učiniti bilo što. Ja nisam studirala ništa. Ali oni studiraju. Moraju biti nešto u životu. I sve to jer moramo spriječiti mamu da dalje radi. Sad se možda mora odmoriti. Radit ćemo umjesto nje, poručila je Muskan.
Više pogledajte i pročitajte OVDJE.
