Jurim ja tako sa svojom starom Kiom na posao da ne zakasnim. Nisam tada ja vodio rođendanski program nego moje kolege, a ja sam jurio da donesem novu pošiljku poklona za slavljenike i ostale tehnikalije što su nedostajale. Gledam mobitel i Vanja mi javlja podatke slavljenika da znamo prilagodit program. Vanja je taman dolazila pješke od doma kako smo nedavno iznajmili stan blizu kluba.
I stigli mi svi na posao, kad čujemo djecu ispred kluba. Gledamo na sat kad ono oni stigli 35 minuta prije. Nije to problem, nego mi nemamo klasičnu igraonicu da ih sprave zabavljaju, tako da nemaju što raditi trenutno toliko ranije. Zamolili smo ih da pričekaju barem desetak minuta da napušemo balone i ostalo, da im se ne pokvari iznenađenje. Naš forte je bogato iskustvo u radu s djecom i program. Kad u jednom trenutku na vrata ulazi ni više ni manje nego Ivan Perišić.
Baš mi je bilo drago što je nas odabrao. Rekao sam u šali Vanji da nas slika jer je meni to sekunda, a Perišiću će to biti uspomena za cijeli zivot. Naravno to je bila šala, svi smo se nasmijali i krenuli se baviti rođendanom. Perišić je rado prošetao sa mnom kroz dvoranu i divio se kako smo lijepo uredili. Djeca su bila odlična na rođendanu, međutim u kvartu se vrlo brzo pročulo da je nogometni kralj u prostorijama Sparte. I djeca iz cijelog kvarta su se slila ispred Sparte i pjevala hrvatske pjesme ne bi li Ivan izašao i javio se djeci. On je to i napravio nekoliko puta, razumije čovjek da ne smije zaboraviti da je i on bio dijete i imao nogometne uzore.
Međutim, svaki put kad bi izašao sve više djece i odraslih bi se skupilo. Na kraju je bilo 200 ljudi ispred kluba. Divio sam se Ivanu, al sam zaključio kako nije lako ni živjeti s tolikom slavom jer gdje god dođe svi mu se dolaze javiti. Koliko god lijepo to bilo, sigurno nekad nije lako. Odlučio sam sliku s Perišićem uokviriti i ostaviti za uspomenu u Sportskoj akademiji Sparta na zidu. Ipak slika govori tisuću riječi.