Tek što smo počeli raditi na Duilovu, ukazala nam se potreba za još jednim trenerom, pa sam stavio oglase da ga tražimo. Tih dana intenzivno sam vodio sastanke oko toga.
Dolazili su mi svakakvi ljudi koji su smatrali kako je jedino titula bitna. Nadalje, jedan od njih nam je čak i prijetio tokom razgovora za posao, kako će "biti svega" ako plaća bude kasnila. Nikada ljudima nismo kasnili s isplatom, naprotiv, često bi sebe 'pregrizli'. Također su pristizali i razni kandidati za trenerski posao s djecom, no, svakom od njih je nešto nedostajalo.
Dok su jedni bili savjesni i odgovorni, ali ne i previše dinamični, drugi su imali naglašen osjećaj za rad s djecom, ali nisu bili svjesni ozbiljnosti i odgovornosti koju taj posao sa sobom nosi. Konačno, trener Luka mi je rekao kako poznaje jednoga momka s fakulteta o kojem ima samo riječi hvale. Iako sam već bio pomalo izmoren i zabrinut, bez velikih očekivanja, dogovorio sam prvu kavu s trenerom Damirom na Brdima.
Pojavio se visok, vitak momak rokerske frizure, izrazito pristojan i ugodan sugovornik. Istovremeno je bio jednostavan, ali i zdravo ambiciozan. Sve u svemu, pravo osvježenje!
Igrom slučaja, njegov brat mi je predavao na višoj trenerskoj školi pa sam mogao provjeriti kako se radi o odličnom tipu. Damir mi je rekao da je član autorskog benda Azil i pitao me o eventualnom dogovoru oko termina svirki i rada s klubom kako ne bi radio vikendom kada bude imao gažu. To nam nije predstavljalo nikakav problem pa je Dama postao Spartanac i profesionalni trener najmlađih. Nema tog djeteta kojem Damir nije osvojio srce. Damir, u tri godine rada, nije prestao ulagati te je upisao doktorat, oženio se i nastavio raditi u Sparti...
