Kvaliteta ispred kvantitete je uvijek bio naš moto. I baš smo se radi toga kvalitetno razvijali, jer nam je kvaliteta bila iznad svega. Tako treba biti. Tako smo u našem radu morali odbiti neke vrtiće na neko vrijeme, jer smo htjeli imati sve na jednom mjestu. Neki su nas doslovno molili suradnju jer je u to vrijeme vrtićima dobro išlo s europskim fondovima pa su htjeli Spartance za partnere u projektu. Morali smo odbiti jer nismo htjeli da se razvodni kvaliteta našeg rada. Nismo htjeli raditi na više lokacija. Kad vidimo da jednu lokaciju glatko stižemo, onda može doći u obzir još jedna.
Stvar je u tome što uvijek kasnimo s barem sto sati rada. Čim vidimo neku dobru ideju u radu s djecom bilo gdje u svijetu, Spartanci to moraju proći. To bi nam, za sada, bilo teško pratiti na više lokacija. Isto tako, dvorana za vrtićku dob mora biti u strunjačama i po zidu i podu, rasvjeta mora biti odlična, rekviziti moderni. Za srediti jednu dvoranu po mjeri, možete cijeli život vraćati kredit, jer školarci mogu trenirati po školskim dvoranama, ali ovi mlađi koji padaju češće moraju biti na strunjačama. Ne moraju, ali ako se svako malo pojavi neka modrica roditelj više neće voditi dijete, a i djetetu će dosaditi nakon prve duže pauze od treninga.
Ovaj posao je poprilično odgovoran i uvijek je bolja opcija imati sve na oku. Ako se stavi bezuvjetno kvaliteta ispred kvantitete, dođe i kvantiteta. Kada smo konačno došli do prostora kojeg možemo urediti da najbolje odgovara potrebama djece te u kojem konačno sami možemo rasporediti grupe i termine kako bismo htjeli, želimo do kraja uživati u dobrobitima takvog mjesta te teškog i napornog rada koji nas je do ovog i ovakvog mjesta i doveo. To i jest bit, na kraju krajeva. Putujući se zaustaviti. I udahnuti ponos, radost i sreću. Udahnuti ih dovoljno da te guraju do sljedeće postaje puta.
