Podijelite

Živio sam u vojnom hotelu na Duilovu i svaki dan putovao na posao u Knin. Bio sam snajperist u vojsci, a kako sam ujedno bio i sportaš cijeli život te imao puno slobodnog vremena kad bi došao s terena, odlučio sam se vratiti svom trenerskom hobiju. Naime, radio sam kao trener od četrnaeste do dvadeset i druge godine, onako volonterski zbog ljubavi prema borilačkim vještinama. Odlučih pokrenuti školu samoobrane za djecu, onako za svoj gušt, da se imam nečim korisnim baviti, da ne redam kave.

Počeo sam piskarati po internet kanalima kako pokrećem bespĺatnu školu samoobrane za djecu viših i nižih razreda osnovnih škola. I javi mi se u inbox prvi Spartanac u povijesti “Sparte” Ivan Bašić sa željom da dođe na trening. Pitao je gdje je klub? Rekao sam mu da dođe ispred škole Brda na igralište te da treniramo na otvorenome i da je besplatno. Tako smo ja i moj Bašo mjesec dana sami trenirali osnove raznih borilačkih vještina. Često bismo trčali brzom cestom poviše Kauflanda, a ako bi nas uhvatila kiša onda bismo u Kaufland garaži učili zahvate, poluge, gušenja. S vremenom je došlo deset Bašićevih prijatelja koji su se priključili treningu. Počeli smo svaki dan trenirati. Ja bih išao iz Knina direktno na sportske terene, a oni bi me vjerno čekali. Tako smo pola godine trenirali.

Taman netom prije Bašića upoznao sam i Vanju koja mi je postala djevojkom te je imala razumijevanja za moj trenerski hobi. Vanja je nešto kasnije predložila da napiše motivacijsku himnu koju bi djeca mogla pjevati prije svakog treninga. Kasnije je to postala međunarodna himna sportskih klubova sličnog naziva i programa. Znate onu foru kad govore da je Kristofer Kolumbo imao ženu da nikad ne bi otkrio Ameriku jer bi bilo:  „A zašto bas ti? Jel može neko drugi ? Oni od tebe prave budalu!“ E pa s Vanjom je bila druga priča, ona je uskočila na brod i rekla da ide sa mnom i otisnula se u nepoznatom smjeru sa željom da bude puna podrška meni kao svome momku.

Ljeto je prošlo, postalo je jako hladno, kiše su postale sve češće. Javili su se prvi problemi. Nisam imao završenu školu za trenera koja je nužna, pa nisam imao gdje više trenirati. Odlučih otvoriti sportski klub. Aktiviram se ponovno na fakultetu i diplomiram s titulom viši kondicijski trener te uzmem prve službene termine u dvorani. Okupio sam dvadesetak roditelja i rekao da sam besplatno držao treninge i da sada moram unajmiti termine jer nemamo više uvjete za treninge. Stavili smo najnižu članarinu u gradu, polako krenuli s treninzima, edukacijom, papirologijom i polako gradili priču o “Sparti”. Papirologija je bila mukotrpan posao jer je toga bila na tone. Nitko nije znao objasniti do kraja što treba, naprotiv svi su govorili svoju verziju što treba. Našli smo ljude koji znaju i imaju volje pomoći nam te smo krenuli skupljati papire, izrađivati statut, aplicirati na natječaje, izrađivati projekte, raditi izvješća, baviti se marketingom, pronalaskom sponzora itd. Shvatio sam da više neman vremena za sebe ništa jer stalno sastančim i skupljam papire. Doma sam dobio, iz najbolje namjere, savjet da se držim sigurnog posla u vojsci i da ako mi saznaju na poslu čime se bavim da ću imati problema. Kad su oni bili protiv, ja sam znao da sam na dobrom putu. Upisujem fakultet sportskog menadžmenta na Aspiri te upoznajem mnoge ljude. U školi Brda smo stalno imali komplikacije s pokušajima oduzimanja naših termina. Sezonu bi svake godine startali u listopadu umjesto u rujnu zbog preuređivanja dvorane. Svako malo neke promjene i poteškoće. Shvatio sam da nemam stabilnost potrebnu za razvoj na tom mjestu. Opremu sam pješke svaki put nosio od doma. Jako teško smo upisivali članove…



Podijelite

Komentiraj

Napišite komentar

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Upišite svoje ime