PRIČE IZ ČILEA: 1. od 7 nastavaka
Piše: Rade Popadić
Šećer na kraju moje godine pune putovanja bio je odlazak u Čile. Još prije nekoliko mjeseci predsjednik splitskog Jedinstva, Emin Sarajlić, spomenuo mi je mogućnost putovanja u Južnu Ameriku i novinarskog praćenja kongresa CIOFF-a, krovne svjetske organizacije koja brine o folkloru na globalnoj razini. Kako je tada istaknuo, mogućnost mog putovanja nije bila velika, no na jesen ove godine pokoji postotak pretvorio se naglo u sto posto kada mi je Emin priopćio da ću biti pratitelj splitskog Jedinstva, odnosno njihovih predstavnika na ovogodišnjem kongresu CIOFF-a u Čileu. Bilo je to opće oduševljenje jer je značilo moj prvi put izvan Starog kontinenta u zemlju koja je toliko daleko, toliko različita od “naših krajeva”, ali s kojom Hrvatska itekako ima veze zbog tamošnje jake zajednice hrvatskih iseljenika.
Mojoj sreći nije bilo kraja jer ću nizu država koje sam posjetio prvi put u životu, među kojima Grčka, Sjeverna Makedonija, Kosovo, Litva, Latvija, Estonija, Finska, Norveška, Danska, dodati Čile, a zbog presjedanja barem nakratko Tursku i Brazil.
36 sati do Santiaga
Ipak, do Čilea nije lako doći. Naš put trajao je ukupno 36 sati. Ranom zorom u ponedjeljak uputili smo se sa splitske zračne luke za Zagreb. Potom je slijedio let Turkish Airlinesom do Istanbula, a u veličanstvenoj zračnoj luci turskog grada na dva kontinenta morali smo čekati čak sedam sati za sljedeći let. Čekanje bez mogućnosti izlaska nije nimalo zanimljivo s obzirom na astronomske cijene i broj sati do leta, ali se barem radi o takvoj veličini i ponudi objekta da možete pronaći baš sve što vas zanima.
Iz Istanbula smo uzletjeli u ponedjeljak navečer iza 20 sati, a u Santiago smo sletjeli u utorak oko 14:30. Sada ću se malo osvrnuti na svoj prvi prekooceanski let. O turskom prijevozniku i njegovim novim avionima mogu reći isključivo najbolje. To znači da je osoblje ljubazno, uslužno i kvalificirano, da je zrakoplov moderan. Svaki putnik dobije jastuk, dekicu i osnovne higijenske potrepštine – i to u Lacoste torbici. Nisam siguran jesu li nam do São Paula servirali dva ili tri jela, ali baš sve što se servira vrlo je ukusno, raznoliko i kvalitetno. Postoji mogućnost kupnje Wi-Fija, no uz sve ono što nudi offline konzola na sjedalu vjerojatno nema potrebe za internetom. Naime, Turci nude široku ponudu digitalnog sadržaja – od filmova, serija, TV programa, glazbe, igrica do detaljnog praćenja leta, uključujući pogled uživo na tri kamere na avionu.
Avion je po pitanju sjedala podijeljen na dva dijela uz prozore i onaj u sredini, a svaki ima po tri sjedala. Na ovako duga putovanja bilo bi super izbjeći sjediti u sredini jer je komfor daleko najmanji, osobito ako su vam susjedi “jači”. Opcija do prozora ili do prolaza je daleko najbolja, a dodatno se oko 130 dolara plaća rezervacija sjedala koja pred sobom nemaju ništa. U ekonomskoj klasi, gdje sam sjedio, prilično je tijesno, ali to je uobičajena stvar za ovakve avione.
Srećom, turbulencija nije bilo iznad oceana; zbog zaobilaženja jedne oluje let nam je trajao malo duže od planiranog. Na ekvatoru zna biti dosta treskanja, no naš pilot to je uspješno neutralizirao. 17 sati u komadu u zraku nije mala stvar i na momente se čini da put nema kraja. Ipak, red jela, red filmova, red spavanja i nekako smo se domogli brazilskog kopna i zračne luke u São Paulu. Obuzela me sreća zbog uspješnog slijetanja, mog prvog na neki drugi kontinent, ali i činjenice da smo napokon barem malo odmorili od dugog leta. Ovdje je uslijedilo kompletno čišćenje aviona i promjena posade. Dio putnika se iskrcao, dio ostao, a dio nam se priključio. Više-manje, sve je bilo puno. Cijelo vrijeme smo putovali po noći, a ovdje nas je dočekalo sunce. Iako je bilo najavljeno tek kao tehničko slijetanje zbog punjenja goriva, tri sata smo čekali uzlijetanje za Čile, bez mogućnosti napuštanja zrakoplova.
Ovaj dio preko latinoameričkog kopna prošao je relativno brzo u usporedbi s onim preko oceana. Posebno ću pamtiti trenutak kada su se pojavile Ande sa svojim vječnim snjegovima. Ovaj planinski lanac, poznat i kao Kordiljeri, uvelike određuje klimu i sam život velikog dijela Latinske Amerike. Preko 6900 metara visok najviši vrh Anda, Aconcagua, najviši je vrh izvan Azije.
Prvi koraci u Čileu: izgubljeni kofer i hotel u centru
Preletjevši Ande, ukazuje se velika dolina u kojoj je smješten fascinantni Santiago, 7-milijunski megalopolis, glavni grad Čilea. Slijetanje je opet prošlo savršeno i tada sam prvi put u životu zakoračio na neeuropsko tlo. Odmah na početku pojavio se nenadani problem. Naime, nije bilo jednog od dva kofera moje prtljage i to onoga u kojem smo nosili friško ispečeni poljički soparnik te fotografije izrade soparnika. I jedno i drugo planirali smo prezentirati u srijedu za vrijeme trajanja kongresa, no bilo je očito da od toga neće biti ništa, pošto su u zračnoj luci detektirali da je spomenuti kofer iz nepoznatog razloga ostao u Turskoj te su obećali da će stići sutra i da će ga dostaviti na adresu hotela u kojem odsjedamo.
Ispred zračne luke nas je dočekao organizirani autobus kojim smo stigli do hotela Fundador u samom centru Santiaga. Vrijeme je bilo sunčano i toplo, s nekih 23 stupnja u zraku. Splitska ekipa smjestila se u dvije sobe na 5. katu ovog hotela kategoriziranog s četiri zvjezdice, a realno bi po našim standardima imao tri. Nakon tuširanja i ručka u hotelu sve je bilo spremno za prvu điradu gradom. Općenito smo dobili dosta upozorenja da budemo oprezni zbog džeparoša i ostalih potencijalnih opasnosti na ulicama. Tek kada smo napravili prve korake, shvatili smo: “Pa, mi smo u Čileu!”
Već u prvih par stotina metara vidjeli smo bogatstvo kultura, velike socijalne razlike među stanovništvom, dućane koji su nas dozivali umjereno povoljnijim cijenama u odnosu na one koje smo navikli. Pri tom su naše žene prve “zagrizle shopping mamac”, no muški dio ekipe je zaključio da se ne zalijećemo s kupnjama dok ne vidimo znatno više dućana i trgovina. Ukratko, u dućanima markirane robe cijene se, barem ono što smo vidjeli, ne razlikuju bitno od naših ili su nešto povoljnije. U onim drugim dućanima cijene su dosta niže.
Prvo što smo posjetili su gradski centar, središnji trg i gradska katedrala. U središtu grada patroliraju jake policijske snage, a trgovine imaju privatno osiguranje. Iako do kraja puta nismo doživjeli niti jednu neugodnost ili bilo što što bi se moglo povezati sa sigurnosnim rizikom, na ovu temu ću se nekoliko puta vratiti. Slijedi šetnja do predivnog gradskog brdašca i parka – Santa Lucía. Tek tu smo punim plućima udahnuli proljeće koje je ovdje u punom zamahu – rascvala stabla i cvijeće u parkovima. Neka stabla koja su kod nas tek ukrasno grmlje ovdje su prave grdosije, a i cvijeće nekako ljepše cvate. Sve u svemu, bilo je vrlo lijepo upoznavanje s gradom koji smo toliko dugo željeli posjetiti. Nakon Svete Lucije ponovno silazimo u urbani dio grada i tražimo mjesto za večeru.
Nakon polusatne potrage nalazimo točno što smo tražili – živahan restoran s prostranom vanjskom terasom gdje se povoljno mogu kušati domaća i druga jela i pića. Dogovorili smo se da svatko naruči nešto drugo kako bismo se mogli “izmjenjivati” i kušati što više toga. Što se tiče plaćanja, gotovo svugdje smo mogli plaćati karticom iako je keš najsigurnija opcija. 1000 čileanskih pesosa vrijedi oko 1 dolara i nešto manje od 1 eura, tako da je preračunavanje izrazito jednostavno. Bilo je nemoguće ne primijetiti osiguranje ovog ugostiteljskog objekta koje je stalno kružilo oko posjetitelja, dajući do znanja da potencijalni problemi nikada nisu daleko. Na to nas je upozorio i sam konobar, posebno mi napominjući da čuvam svoj fotoaparat.
Nakon jako dobre večere i prelijepe atmosfere, dobre volje smo krenuli pješke nazad prema hotelu. Aparat mi je bio oko vrata i, bez obzira na to što sam ga držao čvrsto rukama, povremeno su mi prilazili ljudi s ulice sugerirajući da sklonim aparat. Iako mi nije bilo jasno kako bi ga netko mogao ukrasti kada ga tako sigurno i čvrsto držim, ipak sam ih odlučio poslušati te sam aparat skrio jaknom.
U hotelu je uslijedilo tuširanje, a vrijeme od doticanja jastuka do prvog sna vjerojatno se mjerilo u sekundama.
Cerro San Cristóbal, metro i “lekcija” o sigurnosti
U hotelu je svako jutro organiziran doručak koji je bio znatno bogatiji od jučerašnjeg ručka. Nakon jutarnjeg gastro “doziranja” uslijedio nam je slobodan dan koji smo odlučili provesti na cjelodnevnom izletu. Cilj je bila još jedna velika gradska znamenitost – brdo Cerro San Cristóbal, do kojeg se, među ostalim, može stići velikom gradskom žičarom.
Nedaleko od hotela nalazi se ulaz u gradski metro u koji smo upravo tog jutra prvi put ušli. Ogroman je, jedan od najvećih u Južnoj Americi, te funkcionira tako savršeno da u ovom gradu od 7 milijuna stanovnika gotovo da nema prometnih gužvi. Metro koriste baš svi – od učenika, preko sirotinje i radnika do direktora međunarodnih tvrtki i korporacija. Kazali su nam, a u to smo se uvjerili, metro je ne samo najbrži način kretanja po gradu, nego spada među najsigurnije. Sve je pokriveno kamerama, a ni policije ne nedostaje. Za korištenje metroa kupujete karticu koju može koristiti jedna do mnogo osoba. Na nju uplaćujete novac, a svako sljedeće korištenje je jeftinije. Svako od nas dnevnu je kartu platio tek nekoliko eura.
Metro prati glavnu gradsku prometnicu koja se proteže u karakterističnom prometnom pravcu – od Anda prema moru i obrnuto. Polasci su doslovno svake 2-3 minute, a razmak između dvije stanice je prosječno nešto više od minute. Sve u svemu – sveta stvar. Izlazimo nakon pet stanica i ulazimo u kvart koji je na očigled znatno bogatiji i uređeniji od onoga što se može vidjeti prema centru. Komentirali smo da nismo naišli ni na trunke smeća. Santiagom teče rijeka koja se spušta s Anda i čija razina jako varira ovisno o dijelu godine i hidrološkoj situaciji. Korito rijeke je popločani kanal, što nije posebno lijep prizor, a razina rijeke u vrijeme našeg boravka bila je skromna.
Uskoro stižemo u podnožje brda na kojem se nalazi žičara, a povratnu kartu platili smo skromna 4 eura. Ukrcavamo se i uživamo u 15-minutnoj vožnji koja će ostati jedan od highlighta ovog putovanja zbog veličanstvenih pogleda na grad, njegovu okolicu te planine koje ga okružuju. Šteta da je u Santiagu čak i po vedrom vremenu, kakvo nas je pratilo, vidljivost loša, prvenstveno zbog ogromnih količina smoga koje ovaj megalopolis producira.
Iskrcavanjem sa žičare ostalo je uspeti se pješke još svega par desetaka metara visinske razlike nakon čega se stiže u prelijepo svetište Blažene Djevice Marije (Virgen de la Inmaculada Concepción). Na vrhu brda nalazi se kip Bogorodice i crkvica koja je i turistička i vjerska atrakcija. Posebno je lijep kaskadni (botanički) vrt ispod crkvice koji nas je dočekao u punom cvatu. Kakvi bi to Splićani bili kad ne bismo pokupovali “pola” suvenirnice – uostalom, kakvi su to turisti koji ne podupru lokalno gospodarstvo?
Silaskom sa žičare bilo je vrijeme za ručak, a odmah na početku susjedne ulice nalazio se vizualno atraktivan restoran. Iako je na samom početku bilo destimulirajuće to što restoran nema dozvolu za prodaju alkohola, spretni konobar nas je brzo privolio da svoje želuce napunimo baš tu. I nismo nimalo pogriješili! Radi se o uvjerljivo najljubaznijem konobaru na kojeg smo naišli. Lako za to – znao je podosta o Hrvatskoj, pa čak i pokoju hrvatsku riječ. Kako je rekao, radio je na kruzerima koji su povremeno uplovljavali i u Dubrovnik i Split. Jako mu se sviđaju Hrvatska i Hrvati; bio je dovoljno upućen da se znao kvalitetno šaliti s tim da je aktualni čileanski predsjednik Borić srpskog podrijetla.
Svi smo uzeli jela s dnevnog menija koji uključuje glavno jelo, desert, kavu ili piće – sve za dvadesetak eura. Carpaccio od tikvica bio je za pamćenje – tako jednostavan i ukusan – a i glavno jelo nije nimalo zaostajalo. Ovaj konobar prilično nam je “napunio glavu” informacijama o sigurnosti u gradu. Koliko god smo ozbiljno shvatili i dosadašnja upozorenja, tek smo nakon njegove priče bili blago zabrinuti. Naime, spominjao je vrlo uigrane ulične bande koje operiraju po gradu i to tako da ih istovremeno surađuje i po desetak. Jedni drugima dojavljuju gdje su policajci, gdje su turisti koji im se učine “lake mete”. Jedna od metoda je zalijetanje motorom prema šetaču kojem onda, uz element iznenađenja, otimaju mobitel, kidaju nakit s vrata ili s dijelova tijela, kradu torbe i druge vrijedne stvari. No to je bio tek “ljepši” dio priče. Tvrdi naš konobar, bande znaju zaprijetiti pištoljima kada u osnovi imaš samo dva izbora – predati što traže ili riskirati vlastiti život. Bizarnija varijanta umjesto pištolja uključuje mačete. Tako smo siti i friško prestrašeni nastavili povratak prema hotelu, opet uz pomoć metroa. Traga bandi, srećom, opet nije bilo.
Sky Costanera i Santiago noću
Šećer na kraju ovog divnog dana bila je jedna od najvećih modernih atrakcija glavnog čileanskog grada. Isplanirali smo zalazak sunca dočekati na vrhu nebodera Costanera Center (vidikovac Sky Costanera), najvišem neboderu ne samo Santiaga nego i cijele Latinske Amerike. Visok je 300 metara, a s katovima ispod zemlje ima preko 70 katova. Na vrhu se nalazi ostakljeni kružni prostor s restoranima, barovima, suvenirnicama i turističkim instalacijama. Ulaz se plaća i često je, zbog interesa, potrebna rezervacija barem nekoliko sati ranije. Od lijepog zalaska nije bilo ništa zbog naoblake, ali je sve ostalo bilo savršeno. S vrha pogled puca na sve dijelove Santiaga, na njegovu okolicu i na snježne Ande.
Ne čudi da smo se ovdje zadržali satima jer je baš sve bilo na nivou. Sve je puno turista iz svih krajeva svijeta – od onih iz Europe, Sjeverne Amerike do “susjeda” iz Brazila. Pijuckanje koktela, pive i vina savršeno je pasalo uz neopisivo dojmljiv panoramski pogled na noćna svjetla “beskonačnog” Santiaga.
Pacifik na dohvat ruke: Valparaíso i Viña del Mar
Četvrtak, treći dan u Čileu, bio je rezerviran za izlet na ocean i to s ostalim sudionicima kongresa iz Hrvatske i regije. S nama su bili kolege iz Slovenije, Srbije i Crne Gore. Iznajmili smo autobus i vodiča Sebastiana, a ovo iskustvo platili smo nešto manje od 40 eura po osobi. Cijeli Santiago je premrežen cestama koje se okomito križaju, a – kako sam spomenuo – glavna prometnica ima pravac Ande – ocean. Idete li ravno po Ruta 68, s jedne strane ćete stići do popularnih skijališta u Andama, s druge strane do Pacifičkog oceana. Santiago se nalazi na prostranoj visoravni na oko 600 metara nadmorske visine, a kako putujete prema jugu krećete se iz doline u dolinu, od kojih je svaka sljedeća na nižoj visini. Jednu od druge dijele brda kroz koja su probijeni tuneli. Reljef je vidno drugačiji nego na našem području, a velike dijelove spomenutih brda “grickaju” brojni kamenolomi bakrene rude, jedne od najvažnijih gospodarskih grana u Čileu.
Stajemo na pola puta na polusatnu pauzu na prvu dozu lokalnih suvenira. Primjetno je da se radi o turističkom punktu pa su i cijene takve. Ipak, ne propuštam kupiti dva ponchoa, i ne samo za uspomenu s obzirom na to koliko dobro griju, u što sam se sam uvjerio.
Konačno stižemo u Valparaíso, grad koji su podigli španjolski kolonizatori i napravili luku s koje će postupno osvojiti područje Čilea. Grad je, osim po svojoj povijesti, poznat po živim bojama kuća i uličnoj umjetnosti. Skoro kao u Splitu, gotovo da nema površine koju ne prekrivaju grafiti, crteži, parole. Više je nego jasno da su “obojani” kvartovi mahom sirotinjski jer doslovno možete vidjeti i brvnare u kojima ljudi žive. Električar je vjerojatno najplaćenije zanimanje, kako u Valparaísu, tako i drugdje u Čileu, jer su električni vodovi toliko nabacani da je vjerojatno prava umjetnost pronaći kvar kada nešto pođe po zlu.
Bilo kako bilo, ovaj grad na obali oceana ostavlja pravi latinoamerički ugođaj. Nakon što smo autobusom prošli kroz gornje dijelove grada, odakle se mogu vidjeti panorame grada, obale i luke, uputili smo se sa Sebastianom pješke nizbrdo da iz prve ruke doživimo malo autohtonog ugođaja.
Za razliku od dosadašnjih sugovornika, Sebastian se trudio reći da u Čileu sigurnosna situacija uopće nije tako loša, ali da valja biti na oprezu. Proveo nas je i kroz “Jugoslavenski prolaz” u jednom od getoa ovog iznimno pitoresknog grada. Zaustavili smo se pred zanimljivom kućom Hrvata Pascuala Baburizze. Palacio Baburizza je raskošna palača u Valparaísu, Čile, koja je bila rezidencija hrvatskog poduzetnika Pascuala Baburizze. Kuću su izradili talijanski arhitekti 1916. godine za obitelj Zanelli, a Baburizza ju je kupio 1925.
Bio je uspješan investitor u rudnike salitre (nitrata) te je poznat po svom filantropskom radu. Grad Valparaíso je 1971. godine otkupio palaču i pretvorio je u muzej i školu likovnih umjetnosti, a 1976. proglašena je nacionalnim spomenikom.
Teško se bilo odlučiti gdje se sve uslikati s obzirom na inspiraciju ovdašnjih street-art umjetnika. Starom žičarom koju platite par centi spuštamo se u donji, obalni dio grada. No želju da prvi put dotaknemo Tihi ocean ostvarit ćemo u obližnjem gradu Viña del Mar.
Meteorološka zapažanja, “restoran-zamka” i povratak
Kao okorjeli ljubitelj meteorologije moram se kratko osvrnuti na zanimljivosti koje sam primijetio vezano uz vremenske prilike. Prije svega, gotovo sve dane u Santiagu i Čileu pratilo nas je povoljno vrijeme, uz dosta sunca. Prva 24 sata u Santiagu iskusili smo i jutarnjih 9 °C i popodnevnih 28 °C, što je činilo dnevnu temperaturnu amplitudu od skoro 20 stupnjeva. Ta razlika između noći i dana je nevjerojatna – u jednom danu tako iskušaš najmanje dva “godišnja doba”. Zanimljivo je bilo i uz ocean. Tamo gdje ne puše, pogotovo barem malo udaljeno od obale, temperatura danju jako brzo raste te nam je bilo toplo do vruće. Međutim, kada smo išli prošetati uz ocean i dotaknuti ga, osjet hladnoće bio je popriličan i zbog vjetra i zbog temperature. Naime, u sunčanom zaleđu grada imali smo preko 20 °C, a na oblačnoj obali temperatura je bila hladnih 12 °C. Sebastian nam je išao “uvaliti” neki restoran koji na Googleu ima ocjenu 1,9, pa smo se digli i napustili ga. U blizini smo pronašli sasvim pristojan restoran gdje su prilično brzo poslužili ručak za dvadesetak ljudi. Povoljno, kvalitetno i ukusno.
Nakon ručka, u kasnim popodnevnim satima vratili smo se u Santiago. Došavši u hotel sjetio sam se da mi je u turističkom autobusu vodiča Sebastiana ostala kožna jakna, no naš vrli vodič ju je zatajio kao da nikad nije postojala…
Havajski “Joe”, soparnik koji je stigao i – hrvatska večer
Uslijedila je večera u hotelu, a nakon večere doživio sam pravo malo iznenađenje. U dnevnom boravku hotela, u blizini recepcije, jedan stariji muškarac svirao je na “maloj gitari” i pjevao evergreene poput “Somewhere Over the Rainbow”, “Can’t Help Falling in Love”… Pridružio sam mu se u pjesmi i uživao u spontanosti trenutka. Kada je pjesma završila, pružio mi je ruku. Pitao sam ga odakle je, nakon čega je otkrio da je s Havaja. Pitao me isto te sam mu odgovorio da sam iz Hrvatske. Kada sam to rekao, samo je dobacio “Croatia!” te se ponovno prihvatio svog instrumenta govoreći mi da zna hrvatsku pjesmu. Pogledao sam ga uz nevjericu jer mi je zvučalo granično moguće da netko s Havaja zna hrvatsku pjesmu. No instrumentalna melodija je krenula… Odmah sam znao da mi je melodija jako dobro poznata, no nisam iz prve shvatio o kojoj pjesmi se radi. Kad je zapjevao prve riječi “Večeras me, dobri ljudi, nemojte ništa pitati…” naježio sam se od glave do pete i dobacio mu “No way…”. Onda smo zajedno zapjevali, a to su naravno čuli i ostali članovi naše delegacije te su se svi pridružili. Na kraju pjesme – oduševljenje, pljesak, zagrljaji. Upoznali smo se sa simpatičnim Havajcem, Josephom – Joeom.
Upitao sam ga kako zna pjesmu i kako baš tu. Pojasnio mi je da je prošle jeseni boravio u Hrvatskoj na događaju u organizaciji CIOFF-a. Inače profesionalni pravnik, glazbom i plesom bavi se iz ljubavi, iz vrlo nekomercijalnih pobuda. Ima šestero djece i 22 unučadi, od kojih su baš svi uključeni u obiteljski bend koji je osnovao. “Kada sam čuo značenje riječi ove pjesme, odmah me dodirnula. To je pjesma jako duboke poruke u kojoj prepoznajem i dio sudbine mojih Havaja”, pojasnio mi je Joe – nakon čega sam shvatio širinu njegovih vidika i ljepotu njegove duše. Cijeli intervju s Joeom moći ćete pročitati ovaj tjedan na Dalmaciji Danas.
Lošu vijest o “putujućoj” jaketi donekle je popravila pozitivna vijest iz Turkish Airlinesa: Kofer sa soparnikom i slikama za izložbu je dostavljen u hotel! Tako da će izložba i prezentacija ipak biti – što se dogodilo zadnjeg dana kongresa, u petak. Prezentaciju o tome što je soparnik i kako se pravi na engleskom je predstavila Tea, a ja sam govorio o tome kako je nastala izložba fotografija “Pečat od vrimena” autora Miroslava Lelasa i Milana Šabića. Nakon desetminutne prezentacije stotinjak posjetitelja imalo je prilike kušati soparnik i pogledati izložbu. Bit ću skroman i kazati da su i prezentacija i izložba prošle vrlo zapaženo; čestitki i komplimenata nije nedostajalo. A i činjenica da od soparnika nije ostala ni korica također govori za sebe. Neni Mihanoviću, koji je pekao soparnik, ne smijem reći da su ljudi iz cijelog svijeta kušali njegovu deliciju peti dan od kada je napravljen, ali – bez brige – prvi smo ga mi iz Splita kušali i dali mu zeleno svjetlo za svjetska nepca. Skoro da mogu napisati “što ekipa sa šest kontinenata zna što je soparnik” da mi nije prišla jedna simpatična starija Kineskinja.
Pohvalila je viđeno i kazala mi na tečnom engleskom da i oni u Kini imaju identično jelo koje se sprema na vrlo sličan način i koje ima okus vrlo sličan soparniku. Kako me tema zainteresirala, gospođi sam dao svoj e-mail, na što mi je ona obećala poslati materijale. Eto, dragi Poljičani, možda niste ni znali da na drugom kraju svijeta upravo sada netko na sinijama mijesi tijesto za “kineski soparnik”. Ako se Kineskinja ikada javi sa svojim receptima i materijalima, rado ću pisati o tome.
Juan Carlos, Lapis lazuli i najviše točke iznad grada
Nakon uspješne prezentacije, poslijepodnevne sate u Santiagu proveli smo odvojeno. Još proteklog ljeta, kada je prvi put čuo za mogućnost mog odlaska u Santiago, prijatelj i povjesničar Duje Jerković predložio mi je da javim čovjeku koji je potomak legendarnog Ivana Gundulića. Oni se virtualno poznaju već godinama pa mi je predložio da se upoznamo. On se zove Juan Carlos i rado je pristao provesti petak popodne sa mnom, pokazujući mi nekoliko gradskih znamenitosti. Ovaj jednostavan i prijateljski nastrojen 51-godišnjak prvo me je odveo u Pueblito Los Dominicos, smješten u podnožju Anda.
Radi se o pravom malom utočištu tradicije i umjetnosti. Nekada zemljište dominikanskog samostana, danas je to živopisno selo obrtnika s kamenim stazama, bijelim kućicama i mirisom drveta i pečene kave u zraku. Više od 150 radionica i dućana nudi rukotvorine od tekstila, bakra, drva, kamena, lapis lazulija i srebra, a svaki predmet nosi priču o čileanskoj tradiciji. Ambijent podsjeća na selo u srcu grada – ulice, drveće i rustikalne kućice stvaraju toplu, živopisnu atmosferu. Nakon razgledavanja lako je sjesti u jedan od kafića ili restorana i uživati u domaćoj čileanskoj kuhinji. Iako su dominikanci odavno otišli, njihov trag i duh mira i zajedništva i dalje žive u ovom čarobnom kutku Santiaga.
Kako se radi o vrlo popularnoj turističkoj destinaciji, cijene su ovdje više nego drugdje. Nažalost, nismo uspjeli ući u samostan i crkvu jer je bilo prošlo 15 sati; razgledali smo sve ostalo. Većina suvenira napravljena je u posebnom plavom kamenu.
Ovaj kamen zove se Lapis lazuli – poludragi kamen nebeskoplave boje koji je postao jedan od simbola Čilea. Njegova duboka, gotovo čarobna nijansa plave, prošarana zlatnim točkicama pirita, oduvijek je privlačila umjetnike i putnike. Ovaj poludragi kamen potječe iz Anda, a Čile je, uz Afganistan, jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje se prirodno nalazi. Već stoljećima koristi se za izradu nakita, ukrasa i umjetnina, a danas ga majstori obrađuju u radionicama poput onih u Pueblitu Los Dominicos. Njegova boja simbolizira mudrost, istinu i mir, zbog čega se često smatra kamenom duhovne ravnoteže. Lapis lazuli je, s pravom, proglašen nacionalnim kamenom Čilea – draguljem koji spaja prirodu, povijest i umjetnost.
Nakon uživanja u ovoj oazi prirode i kulture, uputili smo se u visine. Juan Carlos mi je želio pokazati najviša naseljena područja iznad Santiaga, što me je vrlo zanimalo i čemu sam se vrlo radovao. U tih desetak kilometara dobre ceste bilo je vidljivo kako jedan tip klime naglo prelazi u drugi, kako se potpuno mijenjaju i vegetacija, ali i urbanizam. Pojedine kuće doslovno su napravljene na rubovima litica. Dok smo vozili uzbrdo, temperatura zraka naglo je padala. Ipak, na nekih 1500 metara nadmorske visine rampa je zaustavila i nas i naše planove da se popnemo više. Carlos nije znao da već neko vrijeme ovdje postoji rampa jer područje nije posjetio godinama. Kako je kazao, rampu su postavili privatni vlasnici da bi spriječili uznemiravanja od strane posjetitelja. Nije bilo drugo nego okrenuti se i poći nazad u grad.
Hrvatski stadion, veleposlanica i čileanske priče o politici
U to vrijeme približavao se trenutak sastanka hrvatskih sudionika kongresa s hrvatskom veleposlanicom u Čileu, gospođom Mirom Martinec. Kako smo Juan Carlos i ja uranili, pokušali smo prvi ući u Stadion Croata – Hrvatski stadion. No, kako sam ostavio putovnicu u hotelu, na ulazu nas nisu puštali. Već smo se bili uputili u obližnji kafić kada je netko na ulazu spojio “dva i dva” i pozvao nas unutra. Hrvatski stadion izgradili su hrvatski doseljenici u Santiagu. Sadrži nogometno i još nekoliko sportskih igrališta kao i društvene prostorije. Tek manjim dijelom ga koriste ovdašnji hrvatski iseljenici, a objekti se za razne sportske i ostale društvene aktivnosti iznajmljuju zainteresiranim grupama i pojedincima.
Ulazom dominira veliki natpis “Hrvatski stadion”, motivi hrvatske šahovnice, a pred objektom se vijore velike zastave RH i EU. Sjeli smo unutra u restoran, a na meniju – pravo iznenađenje – niz tradicionalnih hrvatskih jela. Začuđeno sam pitao imaju li stvarno pašticadu koja je na jelovniku, a konobar je potvrdno odgovorio. Naručio sam juhu, pašticadu i klasičnu čileansku salatu koju čine avokado i ukiseljene mladice trstike. Vjerojatno vas zanima kakva je bila pašticada. Uredna, rekao bih, ali daleko od prave dalmatinske pašticade. Umak je bio ukusan, točno kakav treba, no radilo se o skuhanom mesu koje nije spremljeno po pravilima “struke”. Bez obzira na to, uživao sam u svakom zalogaju. Dok su mi ukiseljene mladice trstike “sjele”, avokado me niti sa začinima nije oduševio – na čuđenje prisutnih.
Uskoro su nam se pridružile predsjednica i direktorica Kluba Hrvata Santiago, Rossana Magaš i Tatiana Muñoz Mimiza. Nedugo nakon toga stigao je ostatak naše delegacije, kao i hrvatska veleposlanica. Bio je to trenutak kada sam se rastao s Juanom Carlosom s kojim sam prethodno napravio ugodni razgovor, a cijeli intervju bit će objavljen kroz koji dan.
S veleposlanicom i predstavnicima Hrvata iz Santiaga napravili smo “đir” po stadionu, a – kako priliči – nakon svega smo sjeli u restoran, razmijenili iskustva, popili koju čašu vina i pojeli koji kolač. Među domaćinima je bio i Franco, lokalni glazbenik koji ima svoj bend i koji je s nama rado zapjevao niz dalmatinskih, odnosno hrvatskih pjesama. Slušajući nostalgične priče ovdašnjih Hrvata koji su daleko od domovine, posebno mi je bilo zanimljivo slušati Francovu suprugu Ivanu Troncoso Borsos čije su mi priče o Antofagasti i Punta Arenasu rasplamsale maštu i snažno potakle želju da jednog dana posjetim i te krajeve. Tamo na kraju kraja svijeta postoje ulice koje nose hrvatska imena i nazivlja. Na daleki i ledeni krajnji jug Južne Amerike prije više od sto godina doselili su ljudi iz tople i uvijek slikovite Dalmacije te zatekli samo sivi kamen, snijeg, led i mrzli ocean. Dalmatinski dišpet bio je jači od naizgled beznadne surovosti “kraja svita” te su svojom voljom, upornošću, znanjem i sposobnošću našli način ne samo da prežive nego i da postanu dobrostojeći i vrlo cijenjeni članovi čileanskog društva koji će sutra pomagati i ulagati u zemlju odakle su stigli. Uz izmjene kontakata i iskrene zagrljaje okončali smo hrvatsku večer u Santiagu.
Sunčana subota bila je naš posljednji dan cjelodnevnog boravka u ovom gradu. Iako se u početku spominjao izlet u Ande, odabrali smo više opuštajući scenarij – razgledavanje još nekoliko znamenitosti grada i završni shopping u kojem se moraju kupiti suveniri za sve one koji su se “predbilježili” na njih, a lista je svima bila podugačka. Prva štacija bila je prava uživancija: posjetili smo kuću legendarnog čileanskog pjesnika, društvenog aktera i nobelovca Pabla Nerude. Čileanac je ovdje proveo veći dio svog života, pretvarajući kuću u mjesto ugodnog življenja i druženja za odabrano društvo. Njegova muza, Matilde Urrutia, bila je u početku njegova ljubavnica, potom i supruga; nadživjela ga je te, nakon što je kuća bila uništena, odlučila u cijelosti obnoviti njihov zajednički dom.
Nerudin sprovod bio je prvi masovni narodni događaj u kojem su Čileanci pokazali negodovanje tadašnjoj diktaturi, a njegova udovica uskoro postaje jedna od čileanskih ikona u borbi za ljudska prava i povratak demokracije. Umrla je svega nekoliko godina nakon demokratizacije ove zemlje, a njihova kuća danas je muzej koji se isplati razgledati. Ulaznica je koštala 10 tisuća pesosa (10 dolara), a dobije se audio vodič na nekoliko jezika koji opisuje detalje svake od prostorija koju posjetite. Kako sam uvodno kazao, kuća je sve samo ne luksuzna, ali je uređena tako ukusno da je pretvorena u idilični dom s pogledom na grad i Ande, s baštom punom zelenila, ljetnom rezidencijom za goste, a baš svaka prostorija bila je puna eksponata i umjetnina iz svih krajeva svijeta u kojima je Pablo boravio – poput Kine, Španjolske, Rusije, Poljske, SAD-a, zemalja Latinske Amerike…
Napuštamo Pabla i njegovu Matildu te odlazimo u još jedan đir ulicama grada kojima je u subotu popodne vladala prava vreva. Tek smo tada osjetili da smo se adaptirali na gradski puls Santiaga i da nam je možda nedostajao još jedan dan da ga potpuno opušteno doživimo. Zato smo upijali svaku sliku, situaciju i trenutak. Sati su se brzo topili i bio je krajnji trenutak da posjetim ono što mi je bila želja od prvog dana, ali zbog zgusnutog rasporeda nisam stigao – Muzej čileanskih umjetnina pretkolumbijskog razdoblja. Zapravo se radi o arheološkom muzeju s iznimno vrijednim eksponatima iz vremena prije nego što su na ovaj čarobni kontinent kročili europski osvajači i izrabljivači.
Muzej je radio do 18 sati, a mi smo još u 17:15 bili u taksiju. Konačno stižemo na glavni gradski trg gdje se nalazi muzej i trčimo kroz velika muzejska vrata. Prodavačica karata nam govori da je ostalo 25 minuta do zatvaranja, ali naglašava da je ulaz besplatan. Već na samom početku bilo mi je čudno da na zidovima dominiraju portreti i prikazi španjolskih osvajača. Iako sam posumnjao da nisam ušao u muzej koji želim, dao sam sebi par minuta u nadi da će Španjolce u nekom trenutku zamijeniti autohtoni narodi, no uskoro sam shvatio da sam zaista pogriješio. Sat je pokazivao 17:40 i trčećim korakom izletio sam iz ovog muzeja, tražeći na Googleu “pravi”. Bio je udaljen tek nekoliko stotina metara; uletio sam i pitao prodavačicu karata što mi je činiti. Ona je odgovorila da joj je žao i da je radno vrijeme gotovo. Gotovo plačućim glasom rekao sam da ne bih mogao “preživjeti” a da ne vidim barem djelić ovog muzeja, da sam stigao iz Hrvatske i da ujutro putujem nazad. Žena je bez stotinke zadrške pokazala na vrata lifta koja se spuštaju u podrum zgrade u kojem je smješten najvrijedniji dio muzeja. Možda će zvučati patetično, ali blagoslovio sam je i otrčao dolje. Silazim u prostranu prostoriju s više od 100 različitih eksponata – odjeće, obuće, tkanina, posuda, ukrasa, oruđa, oružja, kipova, skulptura… Srce mi tuče jer je u ovoj sobi zatočen dragocjeni komadić naprednih civilizacija koje su vladale ovim prostranstvima prije dolaska “prosvjetara” s mog Zapada. Imam nekoliko minuta do zatvaranja i moram birati – uživati u svakom trenutku ili snimiti nešto da i drugi mogu vidjeti. Odlučujem se za ovo drugo, napravio sam nešto fotografija i 8-minutni video za YouTube kanal. Ako čujete da sam u početku zadisan, sada znate zašto. Iako se ovaj muzej ne može razgledati ispod sat do dva vremena, i ovih nekoliko minuta bilo mi je dovoljno da osjetim strahopoštovanje prema ostavštini i duhu ovih naroda i plemena, ali i neizmjernu sreću što sam uopće doživio da mogu biti u Čileu i da, među ostalim, mogu gledati ove divne eksponate.
Zadovoljan napuštam muzej, a vani – zviždaljke, zastave, povici. U tijeku je bila ogromna parada. Iako je Santiago krcat istospolnim parovima koji svoju ljubav ne skrivaju u javnosti, ovdje se nije radilo o takvoj vrsti parade nego o onoj koja je ukazivala na kršćanske vrijednosti. Na većini transparenata bilo je ispisano ime Isusa Krista, a s obzirom na pozitivnu “vibru” koju sam osjetio među ovim ljudima, ušao sam usred povorke i počeo slikavati. Ljudi su možda mislili da sam službeni fotograf pa su mi rado “pozirali” i mahali. Zanimljivo, u povorci je bio značajan broj izraelskih zastava.
To spominjem jer su na ulicama, kućama i prozorima raznih objekata palestinske zastave vrlo česta pojava. Pretpostavljam da ih ističu simpatizeri čileanske ljevice, a izraelske zastave i stavove “brani” čileanska desnica. Ako ste mislili da su društvene podjele na lijevo i desno zaobišle ovu zemlju – varate se. Podjele su duboke i vidljive na svakom koraku. Naše gore list, predsjednik Borić, predstavnik je čileanske ljevice. Na prvi pogled gotovo oksimoron – Hrvat iz Čilea i ljevičar. No, samo na prvi. Bez imalo namjere da analiziram čileansku politiku, nemoguće je ne primijetiti velik broj ljudi iz Čilea s kojima sam pričao i koji su naglasili da su čileanski predsjednik i vlada “mlaki” i da bi trebali zauzeti čvršće stavove po mnogočemu, a osobito po pitanju useljavanja iz zemalja “toplije” Latinske Amerike. Naime, Čile je jedna od ekonomski najrazvijenijih zemalja Latinske Amerike koja privlači velik broj doseljenika. Dok su ljudi benevolentno gledali na prvi val doseljavanja koji se događao prije “korone” i u kojem su u ovu zemlju stigli obrazovani i kvalificirani doseljenici, drugi val je otvorio vrata ilegalnim doseljenicima koje mnogi Čileanci vežu uz nagli skok kriminaliteta u zemlji. Ipak, pričao sam i s onima koji tvrde da je tu samo dio istine i da je to tek alibi za gledanje “u ogledalo”, odnosno činjenicu da su slični problemi postojali i ranije. Na kraju ovog analitičkog dijela spomenut ću još jednu anegdotu koju sam čuo u Santiagu.
“Argentinci su daleko bolja nogometna nacija od nas. Ti ljudi marljivo grade svoje nogometne karijere i ulažu u sebe. Naši kada nešto postignu i dođu do novca odmah kreću s partijima i razuzdanim životom. Pa neki naši reprezentativci dođu na utakmicu dok se još trijezne sa sinoćnjeg partija”, kazao je moj sugovornik – u šali ili ne, Čileanci će najbolje znati. Svakako moram napomenuti da je Čile država ljekarni. Tako u Santiagu svako malo imate jednu ljekarnu, nešto slično kao naše pretjerivanje s kafićima i pekarnama. Također, gustoća dućana je kudikamo rjeđa nego kod nas, a za ljubitelje suvenira, nećete ih puno naći u samome gradu, više ih ima tek u poznatim turističkim središtima.
Boravak u Santiagu završio je svečanom večerom u hotelu na kojoj su sudjelovali svi sudionici kongresa. Red pjesme, plesa i jela začinio je ovu čarobnu čileansku avanturu. Na kraju – hvala Jedinstvu na ovom jedinstvenom pozivu jer me je ovaj izlet oplemenio kao rijetko koji do sada. Nove želje za istraživanjem ovog dalekog komada plavog planeta su rođene, a samo vrijeme zna hoće li se i ostvariti.
