Sven Müller je do prije tri mjeseca živio sasvim uobičajenim stilom života za jednog 21-godišnjaka.
Odrastao je u Splitu, a trenutno je student treće godine preddiplomskog studija elektrotehnike na FESB-u. Rodio se u Njemačkoj, od oca Nijemca i majke Hrvatice, koja je korijene vukla iz Zadra i Hercegovine. Nažalost, majka mu je preminula prije tri godine, a Svenu se svijet naočigled srušio prije tri mjeseca, kada je završio na hitnom prijemu splitske bolnice.
Dijagnoza koja mu je život promijenila iz temelja
Dijagnosticirana mu je autoimuna bolest bubrega, koja je nažalost neizlječiva.
No, to ovog nevjerojatnom mladića nije pokolebalo te se hrabro nosi s novonastalom situacijom. Sven je istinski sportaš, a naročito voli odbojku na pijesku, gdje postiže zapažene rezultate.
- Imao sam jako lijepo djetinjstvo, koliko može biti uz troje braće i sestru. Uvijek je bila zdrava konkurencija, a tek smo prije par godina svi postali pravi prijatelji. Uz sportove, završio sam i osnovnu glazbenu školu, a svirao sam čelo. Sviram i gitaru tako da imam osnove u nekoliko područja u društvu. Posljednjih pet-šest godina sam išao u teretanu te sam uspio pronaći balans između faksa i društvenog života. Sve što sam radio volio sam naučiti raditi kako treba. Od toga kako biti dobar konobar do toga da nešto sa svojim rukama sagradim - kaže nam Sven na početku razgovora.
Bio je nadomak ostvarenja svojih snova.
- Prije par godina jedan prijatelj koji radi u medicini kao elektrotehničar mi je rekao da u Splitu ima super posao na kojem možeš napredovati te mi je to bio plan što sam htio raditi u životu. Dakle, planirao sam raditi u medicini kao elektrotehničar - priča nam.
No, pojavila mu se bolest koja se naziva Iga nefropatija, od koje je izgubio 12 kilograma u samo četiri tjedna.
- Prije tri mjeseca su mi natekle noge i boljeli su me mišići. To sam pridodavao svačemu, ali završio sam na hitnoj. Rekli su mi da je vjerojatno problem s hormonima. Sutradan sam napravio pretrage i vidjelo se da je slika bubrega jako loša. Na kraju su mi rekli da ako pustim to da ću biti u rizičnoj skupini koja bi lako mogla umrijeti, a ako se uhvatim u koštac s tim da je pitanje vremena do kad će raditi moji bubrezi. Tada sam bio u bolnici desetak dana te su me navikavali na uzimanje lijekova i bolest. Na početku mi nisu definirali koliko sam ozbiljno bolestan. Mislio sam da će to biti par dana i da ću nastaviti normalno kao prije. Nakon biopsije se pokazalo da imam autoimunu bolest, koja napada izravno bubreg, tj. dio u kojem se nalaze hranjive tvari zbog kojih krv normalno funkcionira. Kod mene toga uopće nema - objašnjava nam ovaj nevjerojatni Splićanin.
Nije mu lako, ali uz najboljeg prijatelja - Boga, sve je puno lakše
Dobio je visok tlak, čija gornja vrijednost zna doseći i 180. Tek tada je vratio film unazad i shvatio da zadnjih godinu i pol nije bio baš zdrav, ali je uvijek mislio da je nešto drugo razlog. Važan trenutak u život je bila i smrt majke.
- Tada smo morali puno odgovornosti preuzeti na sebe. Našoj majci je prije pet godina dijagnosticiran rak gušterače i tu se dogodilo dosta traumatičnih situacija. Nije joj bilo puno šansi za borbu i nama je to bilo teško prihvatiti. Teško je bilo gledati majku bolesnu jer je uvijek bila jaka žena puna ljubavi. Nakon dvije godine je umrla i tu je nekako počela moja borba iznutra. Što sam mogao bolje, što sam napravio krivo? Dugo me to mučilo i čini mi se da je to povezano s bolesti. Bilo mi se teško vratiti u normalu. Imao sam osjećaj da je nisam stavio na prvo mjesto jer sam razmišljao koliko je meni teško. Tada sam imao priliku prvi put testirati svoju vjeru: što je Bog, tko je Bog i može li se on brinuti za mene? Tada sam postao svjestan da sam ne mogu nositi ništa. Tu sam okrenuo ogledalo prema sebi jer su mi uvijek svi drugi bili krivi. Puno sam se molio da mi Bog otvori oči. Shvatio sam da sam izabrao život bez Boga da bi mi to bila najveća greška u životu. Kada dotakneš dno, u tom trenutku nemaš Boga i ne znaš što ti ostaje - pun vjere nam govori.
Stres je ono što najčešće upali tu autoimunu bolest. Sada zna da je tu oko tri i pol godine.
- Na početku sam bio dosta opušten jer nisam razumio težinu svega. Prošao sam od toga da ću biti par dana u bolnici do toga da i ako transplantiram bubrege, da postoji velika šansa da se bolest vrati. Moramo sam znači više puta prihvatiti situaciju, a zadnji put je bilo baš teško. Ova bolest je dosta česta, ali ima različite stupnjeve. Kod mene dosta brzo napreduje i kako ide vrijeme, bit će sve teže i teže. Teško je spriječiti napredovanje bolesti. Danas sam najzdraviji što ću ikada biti. Otkad mi je bolest dijagnosticirana, nisam se nikad brinuo što će biti jer nikad nisam sam. Ja sam htio otvoriti svoju firmu, imati svoju obitelj i ne kažem da će to biti nemoguće, ali ovo mi je znatno skratilo godine koje sam ja htio doživjeti. Kažu da ću doživjeti pedesetak godina i tako se ja toga držim. Ako budem morati više puta transplantirati bubreg, znači da oporavak traje godinu dana tako da ću morati mirovati svakih nekoliko godina po godinu dana. Tako da je ideja da ganjam karijeru nekako pala u vodu jer se ne smijem izlagati prevelikom stresu. Što se obiteljskog života tiče, ne znam što je fer, a što nije. Je li fer da s pedeset godina ostavim djecu i ženu same? To su nekako stvari koje me muče na neki način - kazuje nam Sven.
Obitelj mu je na bolest reagirala razumljivo - šokantno, pogotovo baka i ujac.
- Bila je velika nesigurnost jer niste znali što će biti. Sve nekako visi u zraku. Pomogli su mi puno prijatelji koji su na medicini. Sve prepreke koje postoje su fizičke prepreke. Ovo je prvi ozbiljni problem koji mi se dogodio, a da ja nisam odgovoran za posljednice, nego je samo nešto što moram nositi. Zbog toga mi je, za razliku od drugih stvari u životu za koje sam kriv, puno lakše nositi se s ovim teretom - kaže nam.
"Ako je ovo mir koji ću nositi cijeli život, ili da bolest nestane i da nemam mir, radije biram bolest. Ovaj mir je puno vrjedniji od fizičkog zdravlja"
Gotovo je nevjerojatno iz njegovih usta čuti da osjeća fascinantni mir.
- Ima trenutaka kada sam praktički nepokretan i nemam volju za životom, sve propada, ali onaj jedan dan u tjednu kada se osjećam dobro je neopisiv. Ako budem imao par sati tjedno da se dobro osjećam, onda ja to mogu nositi cijeli život. Ovakav mir nisam osjećao kada sam bio zdrav. Tek sada cijenim kada se probudim i vidim da je lijep dan. Možda su mi sada zatvorena neka vrata, ali još uvijek ne znam koja su mi se otvorila. Nadam se da se ovaj mir neće promijeniti. Ako je ovo mir koji ću nositi cijeli život, ili da bolest nestane i da nemam mir, radije biram bolest. Ovaj mir je puno vrjedniji od fizičkog zdravlja - govori Sven.
On je itekako društveno aktivan.
- Jako puno toga radim. Organiziramo puno toga za mlade, od raznih kršćanskih događanja, kampova, druženja, upoznajemo se s novim ljudima, proučavamo Bibliju. Puno toga vodim i jako uživam u tome. Drago mi je da mogu dijeliti svoju priču s drugim ljudima. Bog mi je najvažnija stvar u životu i trudim se da mi uvijek bude na prvom mjestu. Ja ne bih rekao da mi je bilo previše rada i da sam zbog toga dobio bolest, nego je samo bolest već duže tu i ja je nisam bio svjestan. Više ne smijem igrati sport, ne smijem više uživati u hrani u kojoj sam uživao, jedem hranu bez soli, meso jedem ograničeno. Kada se lošije osjećam, ne mogu jesti. Sve što sam radio, ne drži vodu. Ne mogu učiti jer zbog tlaka nemam koncentracije. Sve ono što sam radio se preko noći izbrisalo. Sve ovo bi bilo puno teže nositi bez Boga. Osjetite nadnaravni mir. Jednostavno vjeruješ da će se situacija okrenuti na bolje - pun je nade Sven.
Na kraju je uputio poruku.
- Život je težak, puno toga nas može demotivirati i ne možemo cijeniti stvari koje su oko nas. Kada mislite da život nema smisla, onda razmislite što je razlog zašto smo tu? Bog je rješenje za pitanje zašto. Ako je nešto važno gdje mislite da možete naći mir, onda otvorite Bibliju. Tamo piše što nam nudi i što možemo naučiti od njega. Cilj i rješenje svega je odnos s Isusom Kristom - zaključio je Sven Müller.
