Na današnji dan treba zabilježiti jedno posebno ime u povijesti hajdučke i nogometne priče – prije 97 godina rođen je Branko Zebec, jedno od najvećih imena nogometa ovih prostora. Kao igrač ostavio je dubok trag, odigrao je 65 utakmica za reprezentaciju bivše države i postigao 17 pogodaka, a osvojio je i srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1952. godine u Helsinkiju. Nastupio je čak i za reprezentaciju svijeta.
Velikan europskog nogometa
Trenerska karijera Branka Zebeca bila je jednako impresivna. Dinamo je doveo do povijesnog uspjeha i osvajanja Kupa velesajamskih gradova 1967. godine, iako je trofej u finalu formalno osvojio Ivica Horvat, koji je momčad vodio u završnici natjecanja.
Zebec je kasnije osvajao naslove prvaka Bundeslige s Bayernom i HSV-om, a mnogi ga smatraju jednim od tvoraca velikog Bayerna. S bavarskim klubom osvojio je i njemački Kup te prvu dvostruku krunu u povijesti kluba. Donio je Münchenu i Kup pobjednika kupova. Tijekom karijere vodio je i Stuttgart, Eintracht Frankfurt, Braunschweig, Borussiju Dortmund te ponovno Dinamo pred kraj trenerskog puta.
Zebec i Hajduk – samo jedna sezona, ali trag za desetljeća
No, u Splitu će ga se najviše pamtiti po njegovoj epizodi u Hajduku. Trajala je samo jednu sezonu, ali ostavila pečat za deset godina.
Branko Zebec bio je tvorac modernog profesionalizma na Starom placu. Njegovim dolaskom, nakon Luštičine naslovne sezone 1971., završilo je vrijeme nogometnog romantizma i počelo razdoblje modernog nogometa – trke, snage, presinga, aktivne obrane i ofenzivnih bekova.
Kada je postavio poznati natpis između Doma Hajduka i igrališta – “Nezaposlenima ulaz zabranjen” – bio je daleko ispred svog vremena. Na razočaranje brojnih splitskih nogometnih filozofa koji su svakodnevno pratili treninge, Zebec je želio profesionalni mir i disciplinu.
Smetalo mu je mnogo toga u tadašnjem splitskom poimanju nogometa. Znao bi “poludjeti” kada bi mu konobar nakon ručka u popularnom Aspalatosu, umjesto računa, donio sastav Hajduka za sljedeću utakmicu. Takav je bio Split sedamdesetih godina – grad s “tisuću trenera Hajduka”.
Europski uspjeh i rivalstvo s Tomislavom Ivićem
Zebec je prvi od svih Hajdukovih trenera ostvario ozbiljan europski rezultat, dovevši klub do polufinala Kupa pobjednika kupova. Na tom putu padali su Fredrikstad, Wrexham i Hibernian. U domaćem prvenstvu ipak nije išlo idealno pa je Hajduk sezonu završio u sredini tablice. Pobjeđivalo se u Splitu, ali se redovito gubilo na gostovanjima.
I danas se među starijim navijačima može čuti rečenica: “Najbolji trener koji je bio u Hajduku je Branko Zebec.” To je nedavno ponovio i Iko Buljan u razgovoru sa Slavenom Alfirevićem: “Cijenim sve trenere s kojima sam radio, ali za mene je Zebec broj jedan.”
Zebec i Tomislav Ivić obilježili su jedno veliko nogometno rivalstvo. U Hajduku su nakon osvajanja Kupa 1972. godine ipak odabrali Zebeca, dok je Ivić morao na dokazivanje u Šibenik. Kasnije ga je Zebec izbacio kao trener HSV-a, poručivši preko novinara: “Recite Iviću da me nije prevario.”
Dušica Zebec i sudbina Frane Obilinovića
Branko Zebec preminuo je 1988. godine na tragičan i bizaran način, ugušivši se komadom mesa tijekom roštiljanja u Zagrebu, doslovno na rukama prijatelja Krasnodara Rore. Na telefonskoj liniji tada je bila njegova supruga Dušica, koja je kasnije u šoku govorila: “Da sam ja tada bila tu, to se ne bi dogodilo...”
Dušica Zebec uvijek je bila uz svog supruga, pa i tijekom njegova mandata u Hajduku. Često je dolazila na treninge na Stari plac. Jednom je tijekom treninga ušla na teren, što je izazvalo Zebecovu reakciju.
“Pa što mi ulaziš na teren, Dušice? Znaš da to strogo zabranjujem?”, povikao je Zebec.
“Branko, i ja živim od tvog trenerskog posla. Tko ti je broj 20?”, odgovorila mu je supruga.
Zebec je tada upitao mladog igrača kako se zove.
“Obilinović, šjor Branko”, odgovorio je mladi Frane Obilinović, za kojeg je Hajduk tada platio odštetu RNK Splitu.
“Branko, taj ne može igrati u tvom timu”, rekla je Dušica.
Tako je, prema legendi, intervencija Dušice Zebec odredila daljnji nogometni put Frane Obilinovića, koji je trebao biti važan dio Hajdukove momčadi uz Jerkovića.
Odlazak iz Splita i početak Ivićeve ere
Tomislav Ivić kasnije se znao ljutiti kada je preuzeo momčad.
“Di su mi igrači?”, govorio je šjor Ivan jer Zebec nije previše forsirao juniore koji će kasnije postati temelj “Zlatne generacije”.
Bilo je to nadmetanje dvojice nogometnih velikana, čije bi znanje i danas itekako dobro došlo na Poljudu.
Nakon završetka sezone 1972./73. na sjednici Uprave pohvaljen je europski uspjeh, ali bilo je i kritika zbog plasmana u prvenstvu. Zebec je tada ustao, napustio sjednicu i otišao u splitsku noć. Podnio je neopozivu ostavku – iznenada, potpuno zebecovski.
Upravo su mu tada, na njegovo inzistiranje, stigli Oblak i Mešković kao dio vizije modernog nogometa. Predsjednik Kirigin tada je izgovorio poznatu rečenicu: “Zovite mi Ivana.”
Nakon toga Tomislav Ivić podigao je ljestvicu nogometne igre na razinu doktorske disertacije i stvorio jedan od najvećih Hajduka u povijesti.
Hvala Vam, šjor Branko, što ste stvarali veliki europski Hajduk!
