Hrvatski branitelj, pukovnik Hrvatske vojske i vrsni pravnik Ivan Šimić preminuo je 11. siječnja 2026. godine u svom domu, okružen ljubavlju i pažnjom obitelji. Imao je 82 godine.
Vijest o njegovoj smrti potvrdio je Mario Tomasović, dugogodišnji predsjednik splitske HVIDR-e i Šimićev bliski suradnik, koji se od prijatelja oprostio emotivnim zapisom.
„Čestitajući mu božićne blagdane i imendan 27. prosinca, njegov ionako tihi i blagi glas učinio mi se još tišim, blažim nego inače. Znao sam da je teško bolestan, ali ništa nije dalo naslutiti da je to naš predzadnji razgovor“, napisao je Tomasović.
Posljednji put razgovarali su 7. siječnja, nešto iza 15 sati. „Nazvao me istim mirnim, razgovijetnim glasom, rekao nekoliko rečenica. I to je bilo sve“, stoji u objavi.
Ivan Šimić rođen je 1943. godine u Dragićini kraj Gruda, u Hercegovini. Odrastao je u teškim uvjetima, pješačeći svakodnevno kilometrima do osnovne škole u Klobuku. Iz skromne, ali vrijedne obitelji ponio je radne navike, moral i osjećaj odgovornosti koji su ga pratili cijelog života.
Bio je među prvima u svom kraju koji su završili Pravni fakultet. Položio je pravosudni ispit i cijelu karijeru radio, kako ističu njegovi suradnici, časno i pošteno, bez političkog laktarenja i traženja privilegija.
Tijekom Domovinskog rata obnašao je dužnost prvog vojnog tužitelja sa sjedištem u Splitu, a radio je i u Odjelu Sigurnosno-informativne službe MORH-a u Splitu, gdje je vodio jedan od odjela. Iako je imao visoku odgovornost, za kolege je, kako svjedoče, uvijek bio autoritet koji se temeljio na znanju, smirenosti i ljudskosti.
„Relacija nadređeni–podređeni nestajala bi čim biste stali nasuprot tom tihom i dobrom čovjeku. Gledao sam ga kao oca. Učio sam od njega, kao i svi mi u tom odjelu“, napisao je Tomasović.
Godine 2000., političkim promjenama, Šimić je, kao i brojni drugi ratni kadrovi, smijenjen. Tomasović taj period opisuje kao „pogrom hrvatskih ljudi koji su svoj put gradili pješice, u oskudici i radu, a ne na crvenim tepisima politike“.
Za Ivana Šimića, poručuje, najveće postignuće nije bila funkcija ni čin, nego – biti čovjek.
„Čovjek, kako to gordo zvuči“, citirao je Maksima Gorkog na kraju oproštaja.
„Ivan Šimić, pukovnik HV-a, bio je Čovjek.“
Posljednji pozdrav prijatelju završio je riječima:
Počivao u miru Božjem.
