Jučer je u Italiji umrla naša draga teta Ruža (Rosa). Naša draga teta Rosa ostavila nas je u svojoj 102. godini što ju čini jednom od najstarijih Splićanki.
Iza sebe je ostavila jedan jako dug i poprilično zanimljiv život. Teta Ruža je rođena 1917. u obitelji Kanaet koja ima dubrovačko porijeklo, međutim vrlo rano je došla u Split. Kao mlada se oženila za fetivog Splićanina Bruna Markovinu koji je bio mladi splitski trgovac, baš kao i njegov otac Dujam Glikovich-Markovina.
Obitelj Markovina vodila je trgovine modne i pomodne robe te tekstila, krojačkih potrepština i ostalih sitnarija. Bili su vješti trgovci te su imali nekoliko poslovnica u Splitu (na Voćnom trgu) i u Zadru (Arbanasi). Prije rata obitelj je bila dobrostojeća te je teta Ruža sa svojima živjela u Vili Markovina u Bračkoj ulici 4 (danas Osječka ulica 4 u Splitu).
Teta Ruža je također bila jedna od pionirki vožnje u Splitu što pokazuje to da je već 1938. prodavala auto marke Dodge, što je za predratni Split bila rijetkost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ona i njezin muž Bruno kupuju novo auto Fiat 500 (“topolino”).
Ruža je od muža naučila sve vještine vođenja poslovnica te mu je bila desna ruka u vođenju obiteljskog posla. Rosa i Bruno imali su troje djece: kćeri Edu i Brunu, te sina Alda.
Dolaskom komunista u Split, za standarde komunista Bruno i Rosa su bili buržuji te su odselili u Italiju kako bi spasili živu glavu te sačuvali obitelj. U Italiji su prvo doselili u Firenzu gdje su ponovno pokrenuli trgovinu modnom i pomodnom robom. Imali su trgovine u Firenzi i Trstu koji je za tadašnje stanovništvo Jugoslavije bio centar mode. Srce ih je vuklo bliže moru pa su iz Firenze s obitelji preselili u Viareggio te su tamo nastavili s poslom trgovanja modnom robom.
Teti Rosi se 1970. dogodila velika tragedija - muž Bruno je poginuo u prometnoj nesreći, pa je trebala svu brigu o odgoju djece i trgovinama po Italiji preuzeti na sebe. Koliko je Rosa bila čvrsta osoba pokazuje nam to da je sve te obaveze ostvarila sama: odgojila je troje prekrasne djece koji su postali veliki ljudi i održala je trgovine sve dok joj djeca nisu dovoljno stasala. Zašto nam je još teta Rosa bila veoma zanimljiva i važna jest upravo to što je zahvaljujući svojoj velikoj dobi dobro poznavala stari Split i njegovo stanovništvo te je često pričala o životu u Splitu prije rata: govorila je o fetivim Splićanima, njihovim običajima, načinu života i uživanja u tom cvitu Mediterana.
Do 101. godine živjela je u krugu obitelji te ju je pamćenje dobro služilo, a tek je sa 101 godinom otišla u starački dom jer joj je zatrebala malo veća pomoć. Zahvaljujući njenoj dobroj memoriji spašena su mnoga sjećanja na stari Split, te je do zadnjeg dana pričala o njenom vječnom Splitu.
Draga teta Rosa posljednji ti pozdrav i vječno hvala od tvog Splita i tvoje familije.
