Nova je sezona splitskoga HNK-a sinoć otvorena premijernom izvedbom Čehovljeve drame „Tri sestre“ u režiji Nenni Delmestre i dramaturgiji Elvisa Bošnjaka. Naslovne su uloge pripale uigranom trojcu talentiranih mladih glumica: Moniki Vuco Carev (Olga), Katarini Romac (Maša) i Ani Mariji Veselčić (Irina). Ostale uloge tumače: Goran Marković, Sara Ivelić, Mijo Jurišić, Elvis Bošnjak, Donat Zeko, Nikša Arčanin, Trpimir Jurkić, Luka Čerjan, Zdravko Vukelić, Nenad Srdelić, Viviana Bojić, Mirjana Ševo i Darijo Tvrdić.
Scenografiju i izbor glazbe potpisuje Lina Vengoechea, kostimografiju Danica Dedijer, scenski pokret Anja Ostojić, oblikovanje svjetla Branimir Bokan, oblikovanje videa Lina Vengoechea i Ivica Kalinić, oblikovanje tona Petar Ivanišević, a inspicijentica je Sonja Dvornik.
Bez mnogo okolišanja – Čehovljeve „Tri sestre“ nisu bile dobar izbor za otvaranje nove kazališne sezone. Razloga je bezbroj, pokušat ćemo razložiti najočitije. Prije svega, originalni je dramski predložak tekst koji označava onodobni iskorak u stvaranje modernog kazališta – hrabar iskorak, poprilično riskantan i ne savršeno promišljen – čak ni u svoje doba. Kod Čehova nestaje dominacija zbivanja na sceni, brišu se takozvani „junaci i junakinje“, rađa se teatar u kojem ugođaj preteže nad fabulom.
A dijalozi su mu takvi da je ugođaj često mučan, no ne mučan kao antički tragički komadi koji će završiti katarzom, nego mučan do te mjere da gledatelj ulaže vidan napor da se uživi u „radnju“, odnosno svijet bez radnje, svijet u kojem je cilj – preživjeti. Ne pokušavamo preispisati književnu povijest ako kažemo da je, ironije li, sam Čehov dao najbolji komentar o svojoj drami koja je ispala „nekako dosadna, razvučena, neprikladna, kažem – nezgodna, (…), mračnija od mračnoga.“ I takva, zbilja neobično razvučena drama, za koplje slabija od „Galeba“ i raspoloženjem slično nasilno-nostalgična poput također stoput odglumljena „Višnjika“ i nakon gledanja ostavlja dojam „Što sad?“.
Trajanje predstave također nikomu ne ide u prilog. Više od dva i pol sata mogli bi si priuštiti rijetko viđeni spektakli poput „Orestije“, a drama u kojoj je peripetija jedan požar i sasvim očekivano ekonomsko posrnuće labilnoga brata zbilja je premalo za držanje koncentracije i gledateljski užitak. Nevolja je tim veća što nisu prošle ni četiri godine otkad su se HNK i PlayDrama mnogo uspješnije poigrali istim Čehovljevim predloškom, u drami „Mala Moskva“ koju je režirala Olja Lozica. Sjećanje na njezinu uspjelu aktualizaciju, ali i mnogo ispoliranije obiteljske odnose među likovima (i izbjegavanje pretrpavanja neiskorištenim epizodnim likovima) još je svježe, a nije naodmet spomenuti da su se ponovili i neki isti glumci (Monika Vuco Carev – tada kao Maša i Nikša Arčanin kao brat Andrej).
Upravo je glumačka postava ono što je izvedbu održavalo iznad površine. Vuco Carev, Romac i Veselčić vrlo su sugestivno i jasno oslikale različitosti u karakterima (uvjerljiva Vuco Carev kao svojevrsna mater familias nakon smrti majke, Romac stamena i odrješita do trenutka shvaćanja da je zaljubljena, a ne smije biti, Veselčić kao ljupka, bezazlena, pomalo infantilna najmlađa sestra koja samo želi sretan život), brat Andrej (Goran Marković) i supruga Natalja (Sara Ivelić) bili su onaj obiteljski privjesak koji bi svi, kad im se narugaju, rado skinuli s grbače, Veršinjin (Elvis Bošnjak) i Tuzenbah (Donat Zeko) jedini su dali naznaku prave ljubavi u društvu koje robuje konvencijama, usudili su se riskirati poniženost i ogoliti emocije u svijetu koji mehanički prolazi pored svojih tvoraca, kako Andrej sjajno ističe „U ovom gradu nijednog znanstvenika, umjetnika, čovjeka koji bi izazvao zavist, ili barem da ga netko slijedi!“ Mašin muž Kuligin (Mijo Jurišić) oslikan je kao dobrodušni treći kotač, muž kojega je lako poštovati, nemoguće voljeti, Soljoni (Nikša Arčanin) sirovi je cinik i nasilnik, vojni liječnik Čebutikin (Trpimir Jurkić) i stražar Ferapont (Nenad Sardelić) utoliko su bitni jer su iskusni glumci u njih uvjerljivo ulili toliko potreban humor i ironiju, kao i mladi Luka Čerjan i Zdravko Vukelić u sitnim ulogama potporučnika koji su ipak dizali atmosferu toliko da ne potone u potpuno beznađe.
Atmosfera – Čehovljeva dubinska, toliko teško ostvariva ideja, na pozornici je sjajno posredovana svjetlom, projekcijama i glazbom. Efekti drveća, metaforički mudro razrađeni od razlistane šume do izgorjelih kostura/debla izgledali su maestralno, a izbor i izvedba glazbe bili su jedan od najljepših trenutaka predstave, posebno jer su se glumci, u prvom redu izvrsni Donat Zeko i Zdravko Vukelić, sjajno snašli na klaviru i harmonici. Klavir je često bio topos intime, odmaka i romantike, a harmonika prostor bijega od učmale svakodnevice, izvor veselja, odmaka i kratkotrajna zaborava.
Međutim, kad kao najjače karike, uz nedvojbeno i višestruko dokazan talent ansambla, ističemo svjetlo i glazbu, jasno je kao dan da nešto s tekstom i njegovom interpretacijom nije u redu. Mogli bismo, za neke bogohulno, ali u skladu s glasom naroda nakon predstave, primijetiti da je već sam izbor dramskog predloška, uz ovakvu viziju interpretacije, promašaj. To što je čitav autorski tim zasigurno majstor poznavanja materije Čehova i Stanislavskog – ne znači da će publika moći roniti toliko duboko da ispod slojeva i slojeva teksta izroni bit koja je, da si ne lažemo, poprilično redundantna – treba (pre)živjeti.
Činjenica je da je nakon jučerašnje izvedbe mnogo gledatelja s novinarima podijelilo dojam o određenoj težini praćenja Čehova i trenucima koji su graničili s dosadom i naporom. Bilo bi pogrešno svaliti eventualnu „krivnju“ na generaliziranje o profilu publike i pretpostavku da netko „s one strane“ zna bolje. Česti i naporni filozofski ekskursi likova koji iskaču na čudnim mjestima i kakvi mogu zadovoljiti samo mazohista odradili su svoje. Čehov je htio liječnički precizno secirati ljudski karakter, no činjenica je da je taj skalpel u beskrajnom mahanju po beznačajnim zabavama, stereotipnim razgovorima i epizodnim likovima sasvim otupio umjetničku oštricu.
Na kraju, ne možemo ne primijetiti da je raspoloženje u splitskom teatru poprilično korespondiralo s turobnošću teksta. Politička su previranja oko vodstva izmrcvarila obje strane, odugovlačenje s krucijalnim odlukama svim je akterima (a zbilja vjerujemo i želimo vjerovati da im je cilj isti – predložiti i odraditi najbolji mogući program) učinilo štetu i oduzelo bitno vrijeme za planiranje, Drama je i dalje i na papiru bez voditelja, intendant i gradonačelnik sjede na suprotnim stranama kazališta, nema protokola, nema svečana otvorenja, samo taj sjajni, ničemu kriv ansambl koji je bačen na pozornicu da se snađe. Pred gledalištem koje je – ne bez razloga – prošarano povećim rupama praznih mjesta, što je za premijeru zbilja porazno. Kad se sagledaju vanjske okolnosti, je li bilo očekivano da će Drama negdje „kleknuti“? Apsolutno. Je li to razlog da kažemo da je otvaranje bilo na maestralno uspješno? Nipošto.
