Dok ljubitelji drame, opere i baleta s nestrpljenjem iščekuju program ovogodišnjeg Splitskog ljeta, pokušali smo napraviti svojevrstan presjek protekle sezone. Dvije godine iza nas u svim su segmentima bile obilježene pandemijom korona virusa, a borba kulturnjaka za održavanje vlastite branše dok je voda do grla pokazala je tko (ne) može i (ne) zna. Hrvatsko narodno kazalište u Splitu izlazi iz turbulentne sezone u kojoj se ipak uspjelo izbrusiti nekoliko pravih umjetničkih dragulja, ali otegotne okolnosti uspjele su baciti snop svjetla na neke slijepe pjege koje bi se mogle i trebale popraviti.
Pozitivne strane:
Klasika, ali s modernim odmakom
Najspektakularnija je izvedba sezone ona koja je zbog Covid-situacije triput odgađana – Verdijev „Krabuljni ples“. Iako su je svojedobno natkrivale političke kontroverze i cenzure, moderna verzija u režiji Gorana Golovka ponudila je neka sjajna, neočekivana rješenja. Ljubavni trokut koji to zapravo nije (jer Amelia, udana za grofova savjetnika Renata, nikada nije ostvarila vezu s Riccardom – iako su bili vidno zaljubljeni) daleko je od patetične sladunjavosti nad nedostižnom djevom. Njihova je platonska dinamika zapravo igra mačke i miša, s jasnim naznakama da neko veliko oko i uho stalno vreba tko, što, kad i s kim, na pozornici vidimo bondovske stražare koji tobože paze da netko ne izvrši atentat nad grofom, a vjerni je paž zaokupljen snimanjem selfieja. Misteriozna Ulrica koja se u velikim svjetskim opernim kućama već desetljećima prikazuje kao crna šamanka u splitskoj je izvedbi senzacionalne Terezije Kusanović postala drag queen, voditeljica noćnog astro-showa koja, da groteska bude sjajnija, ljubavnim pečalom napaćenu Ameliju (u suverenoj izvedbi Daniele Schillaci) šalje po čarobnu biljku – na domaću plantažu marihuane.
Taj humor usred teške drame (usred opere!) onaj je čarobni kazališni trenutak kad od divote ne znaš gdje bi prije gledao i što bi prije slušao. Jednako je fascinantna bila i pomaknuta vizija „Labuđeg jezera“ u koreografiji Daniela Cardosa. Ondje gdje smo očekivali tipični bijeli balet dobili smo postmodernistički prikaz ludila, s neobičnim scenografskim rješenjem napuhane platforme koja je borbi za spas i ljubav labudice Odette dala pomalo cirkuski štih. Prikaz zlog čarobnjaka Routhbarta kao rastrojena luđaka u kolicima nije rješenje koje se često viđa. Riskantno je, čudno i – pogođeno. Ta je zanimljiva izvedba, doduše, ukazala na još jednu nevolju korone i čujnu činjenicu – nema te snimke i ozvučenja koji mogu parirati orkestru.
Orkestar i Zbor
Orkestar splitskog HNK-a okuplja sjajne glazbenike čija je pozicija možda i „najčišća“ od svih – orkestralnu rupu vidite iz viših loža, a rijetko tko gleda u gudala kada je na pozornici baletni ili operni ansambl. A upravo je taj skriveni, nesebični trenutak magije ono što izvedbu s dobar ili vrlo dobar podiže na odličan. Orkestar i Zbor posebno su se napatili u fazama priprema, a silne odgode i otkazivanja kad bi se tu i tamo, po zakonu velikih brojeva, pojavio koji zaraženi član ipak ih nisu demoralizirale. Raditi posao čija je pretpostavka pravilno disanje i postura, znajući da se dobar dio vremena to radilo pod maskama, potpuno narušavajući čitav glazbeni aparat, vraški je teška rabota. Zatim uzmimo u obzir kako je Orkestar zvučao, primjerice, svirajući Čajkovskog, a Zbor na nastupu povodom Dana grada. Orkestar je poznat po silini zvuka i konciznom manevriranju i u najzahtjevnijim izazovima (naprimjer Verdijev 3. čin „Un ballo in maschera“ ili dvoboj Onjegina i Lenskog kod Čajkovskog), a zbor iz izvedbe u izvedbu sve više oduševljava skokovitim napretkom. Osim što je pjevačka boja, a skoro bi bolje i konkretnije bilo reći „patina“ naposljetku ispolirana i rafinirana, muški i ženski dio Zbora konačno i odvojeno funkcioniraju onako kako je to Sofoklo bio zamislio – kao dva jednako moćna semikora, što je muški dio pokazao u prvome činu „Krabuljnoga plesa“, a ženski osobito u „Sestri Angelici“. Posebna pohvala ide mladim snagama, u nadi da će se za njihove solaže nalaziti što više mjesta.
Šarolikost dramskih izbora
Predstava „55 kvadrata“ zorno prikazuje skučen život naših mladih sugrađana, prostor beskrajnih (ne)mogućnosti u vremenu koje nije naklonjeno malom čovjeku, ali i ljubav i razumijevanje koje nadilaze generacijske jazove i svakodnevne razmirice stiješnjenih subjekata. „Usidrene“ donose jezični dragulj i svijet kakav zamišljamo na nekom izoliranom otoku, sa svojim malim tipskim likovima koji u sebi kriju grandiozne tajne i tjeskobe čija će razrješenja dovesti do puknuća, suze i katarze (uz posebnu pohvalu mladoj glumici Katarini Romac koja je na 32. Marulićevim danima trijumfirala u ulozi Paščoke). „Kredit“ nam daje dašak drugoga kazališta, dvaju šarmantnih glumaca, inteligentan humor koji ne podcjenjuje publiku. „U malu je uša đava“ igra na kartu sentimentalnosti, uspomena, obiteljske dinamike i fragmenata prošlosti koje treba otrgnuti zaboravu. I to je samo dio dramskih izvedbi u ovoj kazališnoj sezoni, što ukazuje na šarolikost tematskih izbora. Osobni je dojam da postoje vidne razlike u umjetničkoj vrijednosti navedenih komada, no ne može se osporiti da se išlo fer principom – što više domaćeg, a tematski za svakoga ponešto. Kruna uspješne šarolikosti i divne suradnje s kazalištima izvan Splita Marulićevi su dani koji su se nakon svoje 31. sezone u listopadu i trijumfa Gavelle s predstavom „Hotel Zagorje“ vratili u svoj stari termin, krajem travnja uz obljetnicu objave „Judite“, a selekcija Kim Cuculić bila je pun pogodak. Jedna predstava bolja i atraktivnija od druge, širokih tema i pristupa, od klasičnih djela poput Kozarčeve „Tene“ do suvremenih tekstova poput „64“ Tene Štivičić.
Suradnje s mladim umjetnicima
Projekti poput „Operetnog intermezza“ i „Filharmonije budućnosti“ predivna su prilika da se mladi glazbenici, srednjoškolci i studenti, okušaju na velikoj pozornici. Osim što im to iskustvo zlata vrijedi u utabavanju vlastita puta prema budućem poslu, publika dobiva dragocjen uvid u put napretka mladih umjetnika. Takvo je što osobito korisno onim najmlađim gledateljima, često su to srednjoškolci. Pogled na vršnjake čiji se put pun odricanja stostruko isplati nakon svakoga pljeska nešto je čemu treba težiti i intenzivno raditi na tome da kazalište poveže mlade generacije.
Negativne strane:
Reprize, reprize, reprize
Na zgradi kazališta stoji plakat „Propustili ste – pogledajte“. Uz poštenu napomenu da netko tko gleda izvana i nema uvid u financijsku strukturu sezone može previdjeti i ono vidljivo – da je u velikom dijelu pandemije kazalište zbog restriktivnih mjera bilo poluprazno i financijski sakaćeno – taj se aspekt publike ipak ne tiče. Jasno je da će se neki publici izuzetno atraktivni naslovi reprizirati sve dok postoji vidljiv interes (primjerice „U malu je uša đava“), dočim je ipak nešto manje jasno zašto se u lipnju reprizirao balet Venatus/Migrations koji je svoj zvjezdani trenutak imao na prošlogodišnjem Splitskom ljetu.
Uz neupitno sjajnu interpretaciju ansambla, na posljednjoj je izvedbi kazalište bilo na možda trećini kapaciteta. Nevolja je tim veća što je nedugo prije toga održana maestralna premijera „Onjegina“ čija je posljednja izvedba, nažalost, onemogućena zbog bolesti u ansamblu Baleta. Postavlja se pitanje zašto se po ozdravljenju plesača nije odradio barem još jedan „Onjegin“ koji je potpuno raspametio publiku. Iako je i prolazniku na prvi pogled jasno da u svim segmentima blistav projekt poput „Onjegina“ mnogo košta, takva će izvedba napuniti kazalište i vratiti barem dio sredstava. Ako se i može živjeti s mišlju da je „Orašar“ tradicija a la „Sam u kući“ u prosincu, nešto teže sa zaključkom da su tradicionalne politički intonirane opere desetljećima bivale prvi izbor, pa donekle i da će ukus ljubitelja drame ponekad biti ponešto infantilan i više „delectare“ a manje „prodesse“, ipak ne bi trebalo raditi ponavljanje u maniri „Krv nije voda“ gdje bake u publici svojim unucima na uho pjevuše jedne te iste talijanske arije, 'ajde, u drugačijim plaštevima i korzetima.
Marketing
Manjak interesa matične kuće za vlastiti komad ne može napraviti ništa drugo nego jednako podcjenjivačku reakciju publike, dok istovremeno odlučan marketing može potaknuti i skeptike da dođu baciti oko. Usporedimo ova dva primjera – dugo očekivana i čak četiri puta odgađana predstava „U malu je uša đava“ po tekstu Tisje Kljaković Braić bila je popraćena revnim, gotovo agresivnim marketingom – od intervjua s glavnom glumicom i autoricom teksta, do simpatičnih komentara od „podgrijavanju sarme“ nakon svake odgode, preko Vijesti iz kulture, medijskih najava… Istovremeno je Puccinijeva „Sestra Angelica“ predstavljana blijedo i nezainteresirano, guglanje vam izbacuje slabe PR članke s opremom teksta koja više nalikuje osmrtnici nego koncertnoj izvedbi, a i to „koncertna izvedba“ kao da je isprika što u potresnoj priči o sestri u samostanu koja saznaje da joj je umrlo dijete redovnice ne skaču s trapeza. To što smo konačno imali priliku vidjeti zborašice u glavnim ulogama, od kojih su neke mlade pjevačice tada prvi put bile solistice, kao da je prošlo ispod radara.
Oni junaci koje slab marketing nije odbio mogli su posvjedočiti tomu da je nakon završne melodije Antonije Teskere dobar dio kazališta doslovce – plakao. Ali zaludu publici plakati ako plakáti i općenito sve vrste najave pričaju neku drugu priču, ili ne pričaju – ništa. Press konferencije i općenito najave premijera te sav popratni sadržaj mogli bi se i morali organizirati ranije. „Krabuljni ples“ nije baš imao luksuz iskakanja iz paštete, press konferencija održana je samo dva dana prije premijere. Da sami izvođači nisu zdušno širili glas o spektaklu koji se priprema, spektakl je mogao proći kao debakl. A premijera je bila dupkom puna, uz nezanemariv podatak da je prednjačila mlada publika. Notirajmo da neki hrvatski gradovi, a uz malo se istraživanja lako sazna koji su, prije premijera šalju „na teren“ svoje suradnike, od predstavljanja novih naslova i prodaje karata rade „event“, izlaze na ulicu, prisutni su, uporni, dijele promotivne letke, objašnjavaju prolaznicima što ih u kazalištu čeka. Ergo – postoji mnogo načina za pokazivanje da vam je stalo do promocije vlastitih naslova.
Vizualni identitet
Prije četiri godine grad je bio oblijepljen plakatima za dramsku premijeru „Kroćenja goropadnice“ po tekstu Williama Shakespearea u režiji Ivana Plazibata. Plakat je prikazivao donji dio lica i prsište goropadnice – u krvavocrvenom renesansnom ovratniku. Njezine su usne bile zatvorene patentnim zatvaračem koji se na uglu u očitu grču da vlasnica (ne) progovori donekle otvorio. Osim dosljedne simbolike koja je pratila naslov, cijeli je plakat naprosto bio nešto pored čega ćete zastati i pogledati o čemu se radi – atraktivan, intrigantan, logičan. U 2022. plakat „Sestre Angelice“ prikazuje vitraj na crkvenim prozorima, sjajna predstava Ivane Vuković „55 kvadrata“ oslikana je bljedunjavom višekatnom zgradom, blještava opera intrige i zabune „Krabuljni ples“ za svoj vizual dobiva dvije bezlične maske na tamnoj podlozi, a balet „Onjegin“ pod koreografskom palicom svjetski poznatoga Vasilija Medvedeva najavljen je statičnim plakatom glavnoga lika. Prosječan će prolaznik možda zastati, igrom slučaja mladi baletan Aubin Le Marchand ima izuzetno lijepo i egzotično lice – i što s tim? Kako će netko tko nije čitao Puškina shvatiti da je na plakatu tipični dandy, promašeni izdvojeni pojedinac koji je ljubavnu sreću upropastio zbog sebičnosti i zakrvio s najboljim prijateljem? Posebno je pitanje i što točno rade plakati tjednima nakon što je posljednja izvedba završena. Pod čijom god da je ingerencijom – djeluje neozbiljno i nešto je o čemu bi trebalo voditi računa.
Kad se sve zbroji, iza splitskog je HNK-a uspješna sezona u kojoj korona ipak nije odnijela pobjedu. Bila bi sramota i šteta jer se ne može reći koji je od triju ansambla bolji i pretrpaniji sjajnim i posvećenim umjetnicima. Možemo im samo poželjeti da vodstvo korespondira s njihovom profesionalnom veličinom i umjetničkim kapacitetom, uz želju da dobronamjerne kritike padnu na plodno tlo i pomognu u razmišljanju o privlačenju nove publike koja će se zaljubiti u umjetnost koja nastaje na Trgu Gaje Bulata.
