Knjiga „Svjetlo u bezakonju“ autora Ivana Mužića (1934.-2021.) predstavljena je u četvrtak, 20. veljače, u Domu kulture Zvonimir u Solinu. Na predstavljanju su sudjelovali urednik i priređivač knjige prof. dr. sc. Josip Mužić, filozof izv. prof. dr. sc. Borislav Dadić, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila u čijoj je nakladi knjiga objavljena, te povjesničar i publicist Marino Erceg. Promociju knjige moderirala je voditeljica Tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije doc. dr. sc. Silvana Burilović-Crnov, a pjesmom su je uveličali Pučki pivači Gospe od Otoka koji djeluju više od 200 godina, a danas ih vodi prof. Mirko Jankov.
Prvi je o knjizi govorio filozof Dadić osvrnuvši se na poglavlje koje nosi naslov „Metafizika povijesti“. Istaknuo je kako se u njemu autor bavi shvaćanjem povijesti kroz najviše uzroke te naglasio da je Mužićevo djelo duboko utemeljeno na ideji da se povijest ne može ispravno razumjeti bez metafizičke refleksije. Pozvao se na Mužićeve riječi: „Isus Krist je jedini pravi Bog i sve što je protivno njemu od Sotone je.“ Također je podsjetio na Mužićev stav da je „suvremeno čovječanstvo slično čovječanstvu prije općeg potopa“ te da se kroz povijesne događaje može iščitati dolazak Antikrista. U nastavku je predstavio ključne teme poglavlja, uključujući odnos Boga s izabranim narodom, analizu ideja Richarda Kalergija o budućoj europskoj eliti te znakove približavanja kraja vremena. Poseban naglasak stavio je na Mužićevu fascinaciju Rafaelovom Sikstinskom Madonom kao simbolom borbe između dobra i zla u srcu čovjeka. Zaključno, Dadić je naglasio da Mužić kroz svoje djelo poziva na duhovnu budnost i prepoznavanje povijesnih tokova u svjetlu vjere.
Potom je knjigu predstavio povjesničar i publicist Erceg koji je rekao kako je prof. dr. sc. Mužić donio najautentičniji prikaz života svog oca, povjesničara i odvjetnika Ivana Mužića. Erceg je nadalje istaknuo Mužića kao „svjetlo u tami komunizma“, intelektualca koji je kao katolički vjernik odolijevao režimskim pritiscima. Mužić je još 1952. godine, kao srednjoškolac, uzburkao javnost kritičkim člankom o moralnom posrnuću mladih, a kasnije se našao pod udarom komunističkog režima te mu je dvaput suđeno u montiranim sudskim procesima. Erceg naglašava da je Mužić bio nepokolebljivi istraživač povijesti kojemu su zabranili doktorat, često osporavan, ali uvijek dosljedan svojim uvjerenjima. Njegova polemika s vodećim intelektualcima, kao i kritički osvrt na postkomunističku Hrvatsku, pokazuje da su njegove bitke i danas aktualne. Knjiga donosi i korespondenciju s istaknutim pojedincima poput Zvonka Bušića, Bogdana Radice i Smiljane Rendić, ali i brojne rasprave s neistomišljenicima. Zaključujući predstavljanje, Erceg je istaknuo kako je Ivan Mužić za svoje stavove jamčio golom egzistencijom svoje obitelji i sebe te dodao da su Mužićevi zapisi „istinsko svjetlo u mraku novoga bezakonja“, pozivajući na promišljanje o izazovima suvremenog društva.
Prof. Mužić u svojem je predstavljanju istaknuo kako su u ovoj knjizi objedinjene brojne knjige autora Ivana Mužića kako bi postale dostupnije javnosti. „Moj doprinos bio je u priređivanju djela, pisanju predgovora i uvoda radi boljeg razumijevanja lika autora“ dodaje prof. Mužić te ističe kako je autor povijesti pristupao strastveno i predano. Tražio je istinu, ulagao vlastita sredstva, a bio je često izložen medijskom bojkotu i progonima. Njegov rad bio je posvećen domoljublju i vjeri. „On nije bio svetac i nije krio svoje mane, štoviše, znao bi reći da je on još veliki poganin“, ali je sačuvao vjeru i borio se za nju. Bio je neovisan mislilac, odbijajući priključiti se strukturama moći pa čak i kada mu je to nudilo materijalnu korist. Nije se okoristio svojim hrvatstvom ni vjerom, već je često bio na gubitku. Potom je ukratko predstavio poglavlja knjige te se zahvalio onima koji su omogućili ovo predstavljanje i završio jednom anegdotom. Naime, za vrijeme Hrvatskog proljeća odlučivalo se o likvidaciji autora knjige, njegova oca, ali ga je spasio glas solinskog komunista Orela Jurića koji je glasao protiv jer mu je bilo žao Mužićevih troje djece. Kasnije je don Josip, pripremajući njegova sina za krštenje, doznao za taj čin. „Tako je Bog učinio da pošteđeni život mome ocu bude nagrađen primanjem kršćanstva Orelova sina Mile baš posredstvom mene“, zaključio je prof. Mužić.
Posljednji je o knjizi progovorio glavni urednik Stanić koji je ustvrdio kako je Glas Koncila rado pristao izdati ovu knjigu i dodao kako je sažimanje desetaka tisuća stranica teksta koje je napisao Ivan Mužić u ovu knjigu, ravno čudu. „Ivan Mužić je fenomen hrvatske publicistike i nitko prije njega, ni poslije njega nije uspio učiniti ništa slično“, rekao je Stanić i nastavio pojašnjavanjem ove tvrdnje. Naime, nisu mu dali doktorirati, a ispisao je više povijesnih istraživanja nego čitav naraštaj profesora s jedne katedre. Nadalje, proniknuo je u tajne i dubine masonerije na hrvatskim područjima, a oni su ga, unatoč tome, zvali u svoje redove, no njegova sloboda nije imala cijenu. Autor je svojim istraživanjima usudio ispisati još nedovršenu stranicu početaka hrvatske povijesti, a kao „nagradu“ za takav podvig dobio je etiketu čovjeka kojeg treba zaboraviti i priznanje da je jako dobar provokator jer mu nisu htjeli priznati dubinu i kvalitetu argumentacije. Kao posljednju točku Stanić ističe kako se Mužić nikada nije odrekao ljubavi prema Bogu i Katoličkoj Crkvi iako je i u njoj često nailazio na nerazumijevanje. Naposljetku je dodao kako se fenomen Ivana Mužića, čovjeka puna Duha Božjega, krije u otajstvu jer ga svijet nije razumio u onoj mjeri u kojoj ne razumije ni Vječnu Istinu, za kojom je Mužić tragao. Gospodin Stanić zaključio je željom da ova knjiga nadahne neke nove tragatelje za istinom jer nam trebaju Mužićeva djela i njegova odvažnost i intelekt. U konačnici je ustvrdio kako „Svjetlo u bezakonju“ nije povijesna knjiga i poručio: „Vrijeme Ivana Mužića tek dolazi“.
