Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, oprostio se od Mislava Bage objavom na Facebooku.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
"Bagić naš,
srce me boli od tuge za tobom. Sve mi se nekako čini da je ovo nestvarno i da ćeš se odnekud pojaviti i reći: Kaj je Zole, kak si? Šta rade Stipe i Igor, hoćemo se vidjeti na nekom piću ovih dana?
Mislava sam upoznao prije 25 godina. Bilo je to prijateljstvo na prvu. Tek sam počeo raditi na HRT-u, u Zagrebačkoj panorami, a on je već bio etablirani novinar. Išao sam na jedno od prvih snimanja, kad je ušao u televizijski kombi. Da ga odbacimo do centra. Krenuli smo u priču kao da se znamo sto godina. Odmah je ponudio pomoć, ako mi što zatreba, i dao svoj broj. To je bio on. Dobar čovjek, velika duša.
Stipe ga je upoznao koju godinu ranije, a nakon što nam se 2001. na HRT-u pridružio i Igor Bobić, nas smo se četvorica počeli intenzivno družiti, piti kave na špici. A tamo su svi, i staro i mlado, prilazili samo Mislavu. Kao da su se pojavili Beatlesi, ali njih četvorica u jednoj osobi. Pa onda selfie s njim, pa runda za nas na njegov brk... kao neki bend 'Bago i prijatelji'.
S trideset godina već je bio ultimativna televizijska institucija, bard. To će i ostati. Ali unatoč popularnosti i toj masi ljudi koji su mu nakon svakog javljanja i intervjua prilazili, uvijek je ostao isti, naš Bagić, kako ga je prozvao Stipe, a mi preuzeli.
Nikad nije izdao novinarsku profesiju. Znao je sve. Za svake je izbore znao rezultate glasanja i u najmanjem mjestu. Kakav DIP!? Jednom sam mu rekao, dok je još radio na HRT-u, a da ti ovu emisiju odvališ do idućih izbora, ionako ti ne bi bio problem. U profesionalnom smislu, nitko mu ništa nije poklonio. Sve je napravio sam, svojim radom i upornošću. Pročitao je knjiga koliko neki ne bi ni za pet života. Političari koji mu sada odaju počast strahovali su od našeg Bagića jer nikome nije podilazio. Uvijek spreman i s pravim pitanjima. Nije bilo popusta ni za koga. Nepotkupljivi novinarčina koji je promijenio način televizijskog izvještavanja. Nitko kao on. A opet, na kraju dana, dobra duša i prijatelj.
Gledajući neke stare mailove, naišao sam na jedan iz 2012. gdje on piše Stipi, Igoru i meni u stilu: 'Pa dobro što je s nama, nema nikakve kave ili se mene ne poziva.' Ne, odmah smo mu odgovorili, nema te kave koja se organizira bez tebe.
Užasna je pomisao da te više nema, dragi naš Bagić. Tuga neviđena. Tužno je što u grupi Veterani više nikada nećemo ni poruku s tobom razmijeniti. Strašno će nam faliti razgovori s tobom, tvoje britke analize i tvoj razum. Kad bismo popizdili na neku situaciji, ti si bio taj koji bi nas smirivao: 'Ajmo dečki, sada polako i smireno'.
I sada kada gledam kako te napadaju razne hulje koje su za tvog života bili mali miševi, nebitni onda kao i sada, teško se suzdržavam. Pa se sjetim što bi ti na to rekao. 'Ma pusti budale.'
Volimo te i nikada te nećemo zaboraviti. Naš Bagiću, srce veliko. Zbogom, prijatelju", stoji u objavi.
