Sa socijalne distance od tisuću i pol kilometara, ovogodišnju kolonu sjećanja iz Brisela je pratio hrvatski europarlamentarac Predrag Fred Matić. Borac s Trpinjske ceste, ratni zarobljenik, kasnije ministar branitelja, za RTL ispričao je njegova sjećanja na dan pada Vukovara, dojmove o ovogodišnjoj obljetnici, gestama pomirenja s hrvatske i srpske strane i suživotu u Vukovaru 2020.
Gospodine Matić, gledali ste današnja zbivanja u Vukovaru iz 1600 kilometara udaljenog Brisela, kako ste s takve distance doživjeli ovogodišnju obljetnicu vukovarske tragedije?
Možda u prilog psiholozima koji govore o tome kako se zbog nekih stvari treba izolirati i povući, vjerujte, kao demanti tome, vi možete biti 1600 kilometara od događaja, međutim događaji su u vama. Ne može od toga pobjeći, tako da ovih dana, iako sam tako daleko od Vukovara, ja proživljavam sve ono što sam i proteklih 28 godina proživljavao.
Gdje ste se vi nalazili na današnji dan prije 29 godina, čega se najviše sjećate od tog 18. studenog '91.?
Negdje prijepodne 18. studenog mi je, pogođen snajperom, na rukama izdahnuo prijatelj Stipica Barišić Čipe. Mi smo se tog dana itekako borili, iako još nismo znali što se događa u samom centru Vukovara, ali treba podsjetiti gledatelje da je Borovo Naselje sastavni dio Vukovara i ratišta, i treća bojna koja je bila u Borovu Naselju je pružala aktivni otpor. Prema tome, ne može se reći da je grad pao 18., ali da o tome ne duljim. 18. studenog je prihvaćen kao dan pada Vukovara iako, kao što bi rekli neki naši zemljaci, ja imam potvrdu da sam zarobljen 19. studenog
Svake godine se ponovno vrte izvještaji Siniše Glavaševića, objavljuje njegovo pismo u kojem optužuje vlast u Zagrebu da je izdala Vukovar. Što danas, 2020., mislite, je li Vukovar mogao biti spašen?
Kad se vratim u ono vrijeme, naravno da mislim da je mogao i trebao. Ja sam do zadnjeg trena mislio da je u životu isto kao i u filmu, da će u jednom trenutku zasvirati konjica, da će kao u kaubojskim filmovima doći i spasiti nas. Nažalost, život nije film, u životu se sve događaju stvari koje su izvan naših očekivanja i stremljenja.
Kako gledate na sudjelovanje u koloni sjećanja i predstavnika Vlade iz redova SDSS-a?
Gotovo tri desetljeća od rata treba pozdraviti svaki postupak koji vodi prema pomirenju, koji vodi prema normalnijem. Međutim, želio bih podsjetiti da je predsjednik Josipović to učinio prije deset godina, moja malenkost prije šest godina, ali tada smo bili optuženi od velikih Hrvatina da izjednačavamo agresora i žrtvu, da mrzim sve što je hrvatsko.
Ove se godine dogodio jedan, kako je nazvan, skandal, koji je na kraju ipak izbjegnut, a to je da je državni tajnik Zvonko Milas najavljen da će biti u delegaciji SNV-a koja je jučer bacila u Dunav vijenac za u počast srpskim civilnim žrtvama prije početka rata, a onda i položila vijenac na Ovčari. Gradonačelnik Vukovara rekao je da je to neviđen skandal. Kako ste vi to doživjeli, je li i za vas to skandal?
Zašto to nisu napravili 18.? To je Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, u tom nazivu nema ni hrvatskog, ni srpskog, niti bilo kojeg drugog, to je Dan sjećanja na žrtvu, a naravno da su i Srbi bili žrtve u Vukovaru. Osim fizičkog stradanja, posebno su bili žrtve velikosrpske politike koja ih je gurnula da se idu obračunavati sa svojim sugrađanima i da napadaju zemlju u kojoj žive.
Što biste vi voljeli da se u Vukovaru dogodi i popravi do iduće, okrugle 30. obljetnice?
Vlada treba učiniti sve da otvori što više radnih mjesta, da Vukovar bude grad kao i prije, industrijski grad ili što god ljudi osmisle. Da ljudi ne odlaze iz Vukovara, jer grad na Dunavu, na jednoj tako moćnoj rijeci, srednjovjekovni grad na granici, on mora dobro živjeti. Ratova je u povijesti bilo, nažalost najvjerojatnije će ih i dalje biti, ali moramo ostati ljudi, mržnja razara onoga koji mrzi možda još i više nego onoga prema kome je usmjerena.
