Da je Facebook baš neko veliko civilizacijsko postignuće-nisam bio baš uvjeren, sve donedavno. Bilo mi je smiješno da tu jedino vlada zakon brojeva lajkova. Što ih više skupiš postaješ bitan i tad si navodno faca!
Ali eto shvatio sam da ti lajkovi i nisu tako loši, mogu povezati neke ljude nakon dugo vremena. I tako na jednoj mojoj objavi vidim prst gore, kao znak potpore od Edite Burburan, jedne od bivših urednica Novog lista iz Rijeke.
S njom sam svojedobno dosta surađivao kao dopisnik iz Splita. I pogledam ja njen profil i ugledam pravu čaroliju. Znao sam da je bila vrsna novinarka, ali da je umjetnica koja od polomljenog stakla (ogledala) stvara sjajne slike, kao da su najfinijim kistom narisne. Tako sam ugledao predivnu izložbu punu boja i topline. Zainteresiralo me je:
Zašto polomljena ogledala kao jedan od načina umjetničkog iskaza?
Ogledala su me oduvijek zaokupljala. U ogledalu vidimo svoj odraz. Ogledalo je jedini rekvizit u kojem stvarni oblici postaju iluzija. Ono je magično mjesto susreta fikcije i fakcije. Načinjena su od tvrdog, čvrstog materijala, ali istodobno su vrlo krhka. Poput ljudskih duša su nedodirnuti, dolaze savršena, ali oštećenja su neizbježna.
Svemir ne poznaje grešku
- Veza između tijela i duha, vidljivog i nevidljivog, opravdava cijeli materijalni svijet i našu prisutnost u njemu.
Da, ali zašto baš oštećena?
- Svako im oštećenje donosi nove konture, ugađa ih kao što se ugađaju žice na nedodirnutom instrumentu. Ispunimo li ogrebotine zlatom i bojom, spasili smo ljepotu života. Život kao slavlje objedinjuje ljudsku dužnost i poslanje da spozna što više boja s palete života, a svojim darovima i razumom da pozlati manjkavosti, greške, pukotine i poderotine . Svemir ne poznaje grešku, jer ona je potrebna za njegov sklad.
Labe na latinskom znači mrlja, greška, a bez greške svijet se ne kreće. Poznata je i poruka spartanskog kralja Leonida - Molo Labe /dođi i uzmi / koja označava hrabrost, ponos i prkos... baš sve što i život traži od nas.
Ogledala koja izrađujem su stara, razbijena i oštećena, odbačena. Kad god je moguće nastojim poštovati njihov razbijeni oblik. Obrađujem ih s unutrašnje strane kiselinom, struganjem, a onda na oštećenja i ogrebotine stavljam zlatne listiće (ili njihovu imitaciju) i boju. Svako se "podere" drugačije, pa je pa je svako ogledalo za mene uzbudljivo, novo i iznenanđujuće.
Bilo bi super kad bi se sve krhotine života i ove civilizacije mogle na takav zlačani način pokrpati.
Edita, otkrili ste mi neke nove vidike, spoznaje. Izlagali ste ta svoja stakalca. Možemo li se nadati nekoj izložbi u Splitu, Dalmaciji?
Pa da nema nade ne bih ni krpala krhotine. Ja sam uvijek spremna, ali za izložbu je potreban prostor i dobra volja s druge strane!
