Osim što je situacija s pandemijom korona virusa u Hrvatskoj uvelike počela utjecati na društvo, ne samo u egzistencijalnom smislu, mnogi se, a posebno oni stariji i često usamljeni, teško nose s novim okolnostima.

Društvo je, iz ubrzanog ritma života, odjednom moralo stati na kočnicu, prilagoditi se novim pravilima, pa se često javljaju tjeskoba, strah i anksioznost. O svemu što nam se u društvu danas događa 24 sata su razgovarali s doc. dr. sc. prim. Boranom Uglešićem, uglednim specijalistom psihijatrije i subspecijalistom biologijske psihijatrije. On je otkrio koji su to stvarni problemi modernog čovjeka i zašto svojim radom u poliklinici želi skinuti stigmu sa psihijatrije – da je ona “samo za lude”, kako se uvriježeno misli u narodu.

Koliko ova situacija s pandemijom korona virusa može utjecati na pojedinca, ali i na društvo općenito?

– Imamo neprijatelja o kojem ne znamo – ništa. Ljudi su bića koja općenito imaju negativnu percepciju događaja oko sebe. Evo vam primjera, siguran sam da velika većina ljudi ne zna koliko je ljudi danas ozdravilo. Informacija je tu, ali nekako prođe ispod radara. Imamo negativnu percepciju informacija te se sukladno toj percepciji javlja nesigurnost. To je osjećaj s kojim se ljudsko biće rađa i s kojim ćemo umrijeti. Kad uđemo u zonu nesigurnosti, onda “funkcioniramo pod hormonom ugroze”. Ipak, psihijatrija ne bi trebala “psihijatrizirati” koronu.

Očekivano je da ljudi ne spavaju, da su zabrinuti jer prijetnja nije imaginarna nego realna i stvarna. Čovjek je možda dobio otkaz, ugrožena je njegova egzistencija i taj čovjek sigurno neće moći mirno spavati. Njemu nije prva stvar ići kod psihijatra i raditi na svom problemu sa spavanjem, njemu je prva stvar kako riješiti egzistenciju. Ne bih preporučio da se oko korone radi tolika negativna percepcija. Iako zvuči čudno, postoji mnogo slučajeva kojima je korona donijela pozitivne promjene u životnoj dinamici. Stvaranje samo negativne slike o koroni graniči s manipulacijom.

Važno je da čovjek u ovim kaotičnim vremenima sam sebe reducira. Istina jest da smo u iznimno dinamičnoj fazi čovječanstva i da će promjena biti. No moramo biti svjesni da je pandemija bilo u povijesti i da će ih i opet biti u budućnosti.

Mogu li ljudi od ove situacije s korona virusom uopće razviti neku težu duševnu bolest, primjerice PTSP?

– To je “preteška dijagnoza”. Treba pričekati određeni period kako bismo ustanovili odgovaraju li simptomi nakon korone PTSP kriterijima. To su ponovno proživljavanje traumatskog iskustva, košmarni snovi, razdražljivost, anksioznost i cijeli niz drugih simptoma. Konkretniji PTSP je onaj nakon zagrebačkog potresa. Kako je potres nekontrolirajući i nepredvidiv, ljudi su u stalnoj strepnji i strahu od ponovnog udara te tako pobuđuju simptome PTSP-a. PTSP koji je za sada realno očekivati, a da je usko vezan za koronu, jest PTSP zdrastvenih djelatnika.

Postoji i ona skupina ljudi koja koronu negira, smatra da je sve izmišljeno. O čemu tu govorimo?

– Čovjek je od pamtivijeka sklon teorijama urote za sve pojave koje nisu sasvim argumentirane. Dovoljno vam je da u 21. stoljeću postoje ljudi koji vjeruju u teoriju kako Zemlja nije okrugla. Kako znanstveno nemamo konačne odgovore, ovo je idealna situacija da čovjek uđe u takve priče, negacije, racionalizacije, idealizacije.

Nije problem reakcije takvog pojedinca nego njegove neodgovornosti, prvenstveno prema društvu, a onda i sebi. Trebao bi postojati način kako tog čovjeka označiti kao neodgovornog. Nažalost, samo kroz zakon neki pojedinci shvaćaju granice društveno prihvatljivog ponašanja.

U kakvom društvu mi danas živimo?

– Živimo u stoljeću u kojem se riječ depresija prostituira. Govori se da su mediji depresivni, da je vrijeme depresivno, depresivno ovo, depresivno ono, a depresija je zapravo jedna teška duševna bolest koja narušava raspoloženje, interese, inicijativu i zadovoljstvo i ne bi tako olako trebala biti upotrijebljena. Mi kao društvo možemo pričati o nezadovoljstvu ovim ili onim. Nezadovoljstvo koje smo, nažalost, nametnuli sami sebi. Naše društvo je kontaminirano konzumerizmom. Društvene mreže su možda jedan od glavnih pokretača nezadovoljstva među ljudima, posebice mladima. Kako netko neizgrađene osobnosti može izrasti u potpuno zdravu odraslu osobu ako mu je od malih nogu servirano da je uvijek i u svemu netko drugi bolji? Kako tom mladom čovjeku objasniti da je velika većina na društvenim mrežama laž jer je u čovjekovoj prirodi da prezentira najbolju verziju sebe? Ipak, u vrijeme korone osvrnuo bih se na pozitivan učinak tih istih mreža. Nadam se da ste primijetili sjedinjavanje čovječanstva na jednom pozitivnom valu humora i zezancije.

Ljudi su pjevali po balkonima, dijelili objave iznimno pozitivnog sadržaja. Dakle, u društvu današnjice još “postoji čovjek”. Preduvjet je, očito, da budemo svjesni da u “susjeda trava nije zelenija”. Također, velika društvena zanimljivost jest ono što se od nas kao pojedinaca traži u vrijeme pandemije. Dakle, odgajani smo da budemo užurbani, da konstantno lovimo nešto. Sad se od nas traže samo dvije stvari – inaktivnost i odgovornost.

Što je vaš profesionalni cilj, što svojim radom želite postići u društvu?

– Prije svega približiti psihijatriju pojedincu, raditi na mentalnom zdravlju, kako svakog pacijenta tako djelovati i na društvenoj razini da bih pokušao maknuti stigmatizaciju i mistifikaciju psihijatrije. Prije pola stoljeća bilo je normalno duševnog bolesnika maknuti iz društva, on je bio problem, on je smetao, trebalo ga je smjestiti u neku ustanovu. Posljednjih desetak godina modernom farmakologijom, a prvenstveno mislim na dugodjelujuće preparate, mi možemo bolesnike uključiti u društvo. Tako danas imate pacijenta koji boluje od shizofrenije i koji će dobiti injekciju četiri puta godišnje i potpuno normalno funkcionirati u društvu, i to sve uz pomoć moderne tehnologije i terapije.

Mi više ne pričamo o teškim depresijama, gdje čovjek leži u tamnoj sobi i gleda u jednu točku. Takve teške patologije je, nasreću, sve manje. Mi danas najčešće pričamo o maskiranim depresijama, “suhim” depresijama, dominantnim psihosomatskim bolestima.

Živimo u vremenu kad svi pričaju o mentalnom zdravlju.
Što je zapravo onda mentalno zdravlje? Mentalno zdravlje nije samo izostanak duševne bolesti nego postizanje duševnog blagostanja i bolje opće efikasnosti na svim poljima.

Kako u ovoj situaciji održavati mentalnu higijenu?

– Prvo i osnovno, kako sam već rekao, treba imati dobar, kontrolirani dotok informacija. Ako ćemo čitati sve što internet nudi, od komentara do teorija urote, i to konstantno i opetovano, sigurno se nećemo moći pohvaliti kako se bavimo mentalnim zdravljem jer će naše misli biti kontaminirane negativnom percepcijom. Treba se i dalje, kao u vrijeme “lockdowna”, pokušati okupirati nečim što vas veseli, bilo da je riječ o čitanju knjiga, prirodi, uređivanju vrta, obiteljskim i prijateljskim odnosima, odnosno nečim konstruktivnim. Vidimo da su se ljudi masovno okrenuli prirodi i izletima, vježbanju, šetnji, generalno zdravlju. Uostalom, nikad nam životne okolnosti nisu jasnije pokazale koji bi nam trebali biti životni prioriteti.

Otvorili ste centar za mentalno zdravlje. Koji su zapravo mentalni problemi s kojima se želite uhvatiti u koštac?

– Da, otvorili smo specijalističku polikliniku s ciljem da svakom pojedincu koji nam se obrati za pomoć ili savjet priđemo individualno, ako je problem u nadležnosti našeg tima od desetak liječnika, sa zadovoljstvom ćemo provesti sve dijagnostičko-terapijske postupke te svim pacijentima prvenstveno pružiti bolju kvalitetu života, ali i ugodan ambijent i ljubazno osoblje.

Na tragu takvih razmišljanja pratimo svjetske trendove i ujedinjujemo tradiciju, znanje i tehnologiju sa željom da pružimo sve mogućnosti psihijatrijsko-terapijskih pristupa, farmakoterapijski, psihoterapijski te liječenje TMS-om i NFB-om. Uz želju za holističkim pristupom svakom pojedincu razvili smo mrežu specijalističko dijagnostičkih ordinacija s posebnim fokusom na neurološke poremećaje, bolesti štitnjače, ambulante za bol te psihodijagnostiku, koja uključuje dijagnostičku procjenu uz korištenje svih dostupnih modernih psihijatrijsko/psiholoških sredstava.

Koliko vas ima u timu u Poliklinici Uglešić i koja područja ste pokrili?

– Ima nas desetak liječnika, stručnjaka na brojnim područjima. Primjerice, bavimo se bolestima štitnjače, to je bolest koja se najčešće povezuje sa stresom, a preklapa se sa simptomima depresije i tjeskobe. Fokusirani smo na bol, kao jedan od vodećih problema današnjice i upravo zbog toga ćemo u našoj ambulanti za bol pratiti sve svjetske trendove. Imamo terapijsku metodu “neurofeedback”, a prvi na ovom području to ćemo raditi i online. Ljudi koji imaju problem s pažnjom, pamćenjem, koncetracijom moći će kompletnu tehniku dobiti kući, od malog EEG aparata, laptopa, elektroda i online trenera.

Također će kod nas raditi i tim neurologa koji se bavi epilepsijama, glavoboljama, stanjima nakon moždanog udara, otorinolaringologa s ciljem rješavanja problema “zujanja u ušima”, odnosno tinitusa, imamo tim psihologa koji provodi dijagnostičku procjenu uz korištenje svih dostupnih suvremenih psihijatrijsko/psiholoških sredstava. Imamo neuropsihologa, koji provodi neuropsihologijsku obradu u svrhu utvrđivanja i praćenja mentalnih poremećaja te deficita nastalih kao rezultat neurološke bolesti, povrede ili disfunckije, dječjeg psihijatra, kongitivno-bihevioralnu terapiju i transkranijalnu magnetsku stimulaciju.

Što je zapravo transkranijalna magnetna stimulacija?

– Riječ je o stimulaciji koja se u svijetu koristi posljednjih 10 godina. Istraživanjem se, naime, došlo do saznanja da treba podražiti neuronske završetke u mozgu na mjestu deficita koje je zaslužno za određene neurološke ili psihijatrijske poremećaje te je upravo mjesto deficita potrebno stimulirati kako bi neuronska mreža bolje funkionirala. Tako liječimo simptome depresije koji su bili terapijski rezistentni, koji nisu reagirali na antidepresive ili terapija nije bila potpuno uspješna. Postoje razni protokoli za liječenje opsesivno-kompulzivnog poremećaja, tinitusa, PTSP-a, i za liječenje shizofrenih poremećaj. Terapija TMS-om provodi se u trajanju od 20 tretmana, u 20 dana, po 37 minuta. To je neinvazivna, bezbolna metoda, bez nuspojava. Uz magnetsku stimulaciju nastavlja se terapijom i lijekovima.

Imate li iskustava kad ljudi ne žele priznati da imaju problem, odnosno da su bolesni?

– Iskusan psihijatar može na temelju jednostavnih pitanja postaviti dijagnozu, ali puno veći problem je kad čovjek to ne može prihvatiti i odbija lijekove. Dođe mi pacijent i kaže: “Samo mi nemojte dati lijekove”. Kod svakog drugog liječnika idete, uzet ćete lijekove, osim kod psihijatra, jer se smatra da je to za “lude”. Ili mi kažu: “Nemojte da izgledam kao zombi”. Pa moraš objasniti da se ne pripisuje ista terapija svim pacijentima.

Ima i onih koji mi dođu i već znaju što im je jer im je to objasnio susjed ili Google. Najviše vremena tad zapravo potrošim na objašnjavanja. Svatko će doma uzeti neke tablete za smirenje koje kod kuće ima spremljene u maloj bakinoj ili strininoj apoteci, i tako ugasiti samo one trenutne simptome, a ne sigurno izliječiti bolest. Jer za ozbiljno liječenje treba koristiti i ciljano propisanu terapiju.

Moja reakcija na članak je...
Vau
2
Haha
0
Hagić
1
Hmmm
0
Plač
1
Grrr
1
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime