Kad dođu umirovljenički dani, glumac Kristijan Ugrina želi ih provoditi na Hvaru. Na svom komadiću polja saditi što god poželi, imati neke magarce, kokoši… Tamo se vidi, na moru, na onoj klimi, na svježem zraku. I vidi svoju djecu i unuke kako svaki odnosi po nekoliko litara maslinovog ulja. Didinog, tatinog… Osim mirnog života, dolje treba puno manje novca i neka barka, da ode u ribe koji put, piše Mirovina.hr.
– Budem ljut kad vidim kolike su danas mirovine, ljudi su za njih pošteno radili cijeli radni vijek. O zdravstvenom sustavu da ne govorim. Opet, cijeli život rade, cijeli život ozbiljne novce uplaćuju u taj sustav, a kad dođu u godine i treba im medicinska pomoć, to je katastrofa – rekao je Kristijan Ugrina (49).
Dodaje kako bi svima život danas bio puno bolji da su umjesto u mirovinsko i zdravstveno taj novac mogli uplaćivati u neko ozbiljnije osiguravajuće društvo. Dvaput bi, kaže, zakašljali i liječili se u švicarskim Alpama. Toliko se novca nakupilo. Umjesto skrbi koju su apsolutno zaslužili, stariji ljudi danas mjesecima, godinama čekaju na pretrage.
– Obole od karcinoma pa čekaju u redu na neki CT… Jedna gospođa s Hvara žalila se da je baš boli, njezin muž me je nazvao i odvezao sam je na Hitnu u Jelsu. Tamo su nam rekli da im kola hitne pomoći više ne voze i da ju sami moramo voziti u Split. Raspravljali smo se, no nije bilo druge pa smo je ipak sami vozili. Uspjeli smo isposlovati samo prijevoz Hitnom od trajekta do bolnice. Odveli su je ravno na operacijski stol. U zadnji čas smo došli. Toliko o našem zdravstvenom sustavu u koji je žena cijeli život uplaćivala ozbiljan novac – kaže Ugrina.
Glumac je osjetljiv na starije ljude, na djecu, na slabije uopće. Ima puno prijatelja znatno starijih od sebe, s njima se, priča, voli družiti. Sviđa mu se njihov mir, mudrost, puno mu pomažu savjetima, receptima… uopćeno, ugodno mu je u društvu ljudi zlatne dobi, kao i s djecom.
Na Hvaru nema podjela na mlađe i starije, svi se družimo
– Krug mojih prijatelja je širok, ima i mlađih i starijih, svašta me zanima. S ovim starijima ne samo da sam prijatelj, nego smo egal u smislu da i oni mene zovu i pitaju kako radim ovo, kako ono… Posebice se to odnosi na Hvarane. Tamo se mladi i stari druže pod najnormalnije, nema tih barijera, drukčije je nego u Zagrebu – priča.
Na Hvaru zajedno pjevaju, kuhaju, idu u ribe… rade sirupe, sokove, ali najčešće se ipak sve vrti oko mesa. Tek ponekad i ribe. Kad dođu ribari s ulovljenom tunom, njegov prijatelj Maroje je raskomada, pa Ugrina napravi pašticadu. Onda Maroje njega uči komadati tunu, a Kiki njega kako se sprema pašticada. Idu i na brod, jer Maroje više i ne može sam dizati mrežu pa Ugrina uskače.
– Zapričamo se pa se ubodem na nekog škarpuna i tako… – smije se.
Na Hvaru provodi svaki slobodni trenutak. Tamo vodi radionice dječjeg stvaralaštva, a zapravo ih ima posvuda; u Starom gradu, Jelsi, Hvaru, Bolu na Braču, Vrbosku, Ivanić gradu, Zagrebu…, a sad mu je, govori, još nekoliko novih uletjelo. Svaku je nazvao po starom imenu mjesta; Agram, Faros… U njihov rad uklopio je i starije ljude i to u raznim segmentima.
Odnos pun poštovanja prema starijima usadili su mu njegovi roditelji. Kiki i njegov mlađi brat Robert odgojeni su tako da im je nepoštovanje prema starijima – nepoznato. Nikad se, primjerice, nije dogodilo da prođu pored starijeg susjeda i ne pozdrave. Baš suprotno.
– Susjedi smo nosili drva, imala je kraću jednu nogu pa joj je samoj sve bilo teško – prisjetio se.
U djetinjstvu je bio vezan uz bake i djedove, a najviše uz bakinu sestru. Nije imala svoje djece, njih dvojica su joj bili poput unuka.
– Bila je cijelo ljeto sa mnom i Robertom u šatoru u Jelsi na Hvaru, uz nju sam silno bio vezan – priča.
Baka je iz prvog reda povikala "Kristijane, nećeš valjda?"
Ona je bila i najstrastvenija u publici. Ugrina pamti kad su igrali "Kraljevo" u režiji Paola Magellija. Igrao je Herculesa, bljuvao je vatru, bio na trapezu, skakao kroz vatreni obruč… sve je to ona odgledala iz prvog reda do scene u kojoj je, pred kraj predstave, Kiki zgrabio šećernu, kazališnu čašu i morao je zdrobiti.
– Baka je to skužila i iz prvog reda zagalamila "Kristijane, nećeš valjda?". Cijelo gledalište je prasnulo u smijeh. Kasnije sam je pitao "Baka, bio sam na trapezu, preskakao kroz vatreni obruč, bljuvao vatru. I ti pored svega toga reagiraš na glupu čašu?" Rekla mi je "Sve to si mi rekao da ćeš raditi, to sam znala, za to sam se pripremila, ali za lom čaše ništa nisi rekao" – prisjetio se.
Baka je umrla prije 20 godina, a Kristijan i dalje pamti divan odnos koji je gradila s njim i bratom. Uskoro puni okruglih 50. i polako počinje razmišljati o sebi u njezinim godinama. O mirovini, životu koji će voditi nakon 65. Kaže da ne strepi, jer je na vrijeme počeo brinuti o danima u starosti.
– Moj plan je do tad si na Hvaru sve urediti i umirovljeničke dane tamo provoditi. To znači neki komadić polja na kojemu mogu saditi što god poželim, imati neke magarce, kokoši… Tamo se vidim, na moru, na onoj klimi, na svježem zraku. I vidim svoju djecu i unuke kako svaki odnosi po nekoliko litara maslinovog ulja. Didinog, tatinog… tako se vidim. Osim mirnog života, dole treba puno manje novca i neka barka, da odem u ribe koji put. Izvadim nešto iz mora, imam svoje koke… i tak. To mi se čini privlačnim – govori za Mirovina.hr.
