Izv. prof. prim. dr. sc. Radenka Kuzmanić Šamija ponovno radi u Splitu. Liječnica je to koja je u Splitu radila dobar dio svog radnog vijeka, a onda ju je život odveo u Rijeku. Sada je odlučila da će dio tjedna provoditi u gradu pod Marjanom, a određene dane bit će dostupna svojim malim pacijentima i njihovim roditeljima.
„Desetljećima sam radila u KBC-u Split kao šef dječje neurologije. Izazovi i mijenjanje života su me odveli u Rijeku i tamo sam otvorila svoju privatnu polikliniku, ali kako postoji nostalgija prema Splitu, odlučila sam ponovno se vratiti i provoditi produžene vikende ovdje. Normalno, bez posla ne mogu.
Dječja neurologija je obilježila moj život i najbolje što se meni u profesionalnoj karijeri dogodilo je kada sam dobila tu subspecijalizaciju“, kazala nam je dr. Kuzmanić Šamija u nedavnom razgovoru.
Na što roditelji moraju obratiti pažnju?
Sreli smo je na 2. konferenciji Split za djecu na kojoj je sudjelovala u razgovoru o važnoj temi, a to je mentalno zdravlje djece, roditelja, ali i osoba koje rade s našom djecom. Pojasnila nam je da poteškoće s mentalnim zdravljem možemo prepoznati već u dojenačkoj dobi.
„Djeca su kod neurologa od rane dojenačke dobi. Na temelju svog kliničkog iskustva, ali i na temelju istraživanja jer sam po struci i profesor mogu reći da naznake da će biti poteškoća s mentalnim zdravljem u mlađoj dječjoj dobi i adolescentnoj dobi, imamo već u dojenačkoj dobi. Roditelji moraju jako obratiti pažnju na djecu koja su jako plačljiva, koja se teško uspavljuju, koja imaju površan san, koja se lako razbuđuju, koja imaju poteškoće sa hranjenjem, ne usklade ritam hranjenja, budnosti i spavanja, koja se izvijaju ili se krute. Moramo na tu djecu misliti i biti svjesni da bi mogla imati određene teškoće u prilagodbi.
Primijetilo se i da motorički razvoj mora niti popraćen emocionalnim, socijalnim i kognitivnim razvojem. Različiti dijelovi našeg mozga – mali mozak, produžena moždina, limbički sustav, prefrontani i frontalni korteks – rade u simbiozi. Dok je limbički sustav odgovoran za naše ponašanje, za našu kontrolu emocija, za impulzivnost, u isto vrijeme motorika je ta koja potiče razvoj limbičkog sustava, a prefrontalni kortekst uspostavlja kontrolu nad tim. Djeca koja imaju odstupanja u samom motoričkom razvoju – ne propužu na vrijeme, ne sjedaju, ne prohodaju kada je vrijeme ili kada je razvoj govora usporen – možemo vidjeti da će to utjecat na njihovu socijalizaciju kasnije, u uključivanje u igru s vršnjacima, na stjecanje samopouzdanja. Stjecanje tih motoričkih vještina važno je i za više intelektualne funkcije, tako da smo primijetili da ta djeca već kroz vrtićku dob imaju napadaje agresije, tzv. tantrume, nemogućnost kontrole emocija, mogu ići u regresiju pa ponovno početi mokriti u krevet.
Djeca koja su puna strahova, teško se odvajaju od roditelja, koja imaju različite strahove prema nečem drugom, djeca koja biraju hranu, ne jedu krutu hranu, smetaju im određene teksture – sve su to neki znakovi koji upućuju na probleme. Ako nemate koordinaciju pokreta, onda vi teško možete razviti koordinaciju govora, razmišljanja, kontrolu svojih emocija. Ta djeca teško se prilagođavaju u školi, imaju deficit pažnje, postoji hiperaktivnost, poremećaj koncentracije, teško savladavaju gradivo, ne mogu se prilagoditi vršnjacima i rezultat toga je da emocionalni i socijalni razvoj više ne stiže, dolazi do toga da se takva djeca povlače u sebe, postanu tužna, nezadovoljna, zatvaraju se, a to u adolescentnoj dobi vodi prema anksioznosti, depresiji, čak i nekim neprilagođenim ponašanjima kao što su pušenje, alkohol, droge. To praktički možemo pratiti od rane dojenačke dobi.
Svakako je važno u prve tri godine uočiti ta odstupanja i djecu uključiti u jedan multidisciplinarni pristup, u suradnji s neuropedijatrom koji mora isključiti organsku bolest. Ako nema u podlozi epilepsije, niti metaboličke bolesti, niti nasljednih bolesti, oštećenja mozga ili tumora, jer recimo tumori frontalnog režnja idu s promjenama ponašanja – važno je sve to isključiti i dijete uključiti u neki multidisciplinarni pristup (psiholog, logoped, defektolog, senzorni terapeut…)“, kaže nam dr. Kuzmanić Šamija.
A što ako se ne ode na vrijeme liječniku? Možemo li nekad reći da je prekasno?
„Ne možemo reći nikad da je kasno. Prvih šest godina života imamo najintenzivniji razvoj mozga, tada stvaramo na temelju naše genetske podloge, ali i inputa izvan neuronske mreže. Te su neuronske mreže kao stablo u proljeće – pruža grane, pruža listove, a u jesen se povlači. Tako je i s neuronskim mrežama - ako ih vi stimulirate, one će se rascvjetati, pružiti svoje dendrite i aksone, ali isto tako mi možemo izvanka djelovati na njih i usmjeriti neuronske mreže. Nikad nije prekasno, samo nam je lakše ispravljati od početka – kao primjerice bonsai stabla, ako ih od početka usmjeravate ona će rasti kako vi želite, ali ako ih ne usmjerite onda ih je teško vraćati u okvire, ali se mogu vratiti. Zato je važno što prije reagirati“, pojašnjava nam liječnica.
Koliko danas ekrani utječu na te neuronske mreže, odnosno zatvaraju li ih?
„Postoji pojam u medicini koji govori o ekranizmu, ali ja ne bih to tako pojednostavila. Ne mogu reći da napredak tehničkih mogućnosti nije doprinio napretku. Normalno da je, ali mi kad komuniciramo s našim roditeljima, braćom i sestrama… to je trodimenzionalno. Međutim, kada dijete stavite ispred crtanih, oni su u jednom dvodimenzionalnom svijetu i samo prate što se događa. Taj lutak iz crtića nikad se neće djetetu obratit, pogledat ga u oči i reći 'Kako si?'. Nema te komunikacije koju mi emocijama izmjenjujemo. Mi emocije izmjenjujemo pogledom, gestikulacijama i slično. To u tom svijetu ne postoji. To je broj jedan, a broj dva je da je broj informacija prevelik za obraditi u našem mozgu. Taj prevelik broj podataka, izmjena boja, svjetla, zvukova – to naš mozak zbunjuje. Mi ne možemo sve neuronske mreže upotrijebit. Imate periode kada su neuronske mreže jako nabujale, između druge i pete godine života. Onda se događa tzv. pruning kada one nestaju, a onda opet u adolescenciji nabujaju, dok se u odrasloj dobi povlače. Zato je ponašanje kod adolescenata drugačije negoli u odraslih ljudi – oni su buntovni, oni su hiperaktivni, htjeli bi biti na svim mjestima… Kako idete prema odrasloj dobi te vaše potrebe su manje izražene“, kaže nam sugovornica.
Izv. prof. prim. dr. sc. Radenka Kuzmanić Šamija, dr.med je diplomirala na Medicinskom fakultetu Split, Sveučilišta u Zagrebu 1987. godine.
Specijalizaciju iz pedijatrije je provela na Zavodu za dječju neurologiju KBC Split i Klinike za dječje bolesti Zagreb. Nakon provedene edukacije i položenog suspecijalističkog ispita iz pedijatrijske neurologije odlukom Ministarstva zdravlja, 2009. stječe titulu subspecijalista pedijatrijske neurologije.
Kliničko iskustvo stekla je radeći kao specijalista pedijatar, potom kao subspecijalista pedijatrijske neurologije na Klinici za dječje bolesti, KBC Split, te u Jedinici intenzivnog liječenja KBC Split.
Uže područje interesa u pedijatrijskoj neurologiji usmjeren je na područje pedijatrijske neurologije razvojne dobi, perinatalna oštećenja novorođenčadi i dojenčadi neuromišićnim bolestima, bolestima kralježnice i perifernog živčanog sustava. Bavi se ultrazvučnom dijagnostikom mozga te elektromioneurografijom.
Pored pedijatrijske neurologije radi i primarnu pedijatriju – zbrinjavanje akutno bolesne djece te sistematske preglede i cijepljenja.
Dr. Kuzmanić Šamija od sada je dostupna u splitskoj Poliklinici Doctus. Riječ je o poliklinici koja postoji gotovo cijelo desetljeće, a rasla je malo po malo. U svojim počecima nije bila poliklinika, ali s vremenom je to postala. Rastao je i broj djelatnika, ali i korisnika njihovih usluga. Danas Poliklinika Doctus nudi sve što je potrebno djeci, od logopeda, defektologa, psihologa, radnih terepeuta, do liječnika, a sve prati i potrebna tehnologija.
Danas Doctusov tim čini sedam logopeda (Monika Matić, Anamarija Barišić, Vivana Bojić, Dragan Lisica, Andrea Banović Trzin, Dora Tabain i Leona Perkušić), defektologinja (Sonja Koludrović), tri psihologinje (Tea Lovrinčević, Doris Veronika i Katarina Marinović), psihijatrica (dr. Anđela Kovačević), socijalna pedagoginja (Olja Marasović Podlipec), ADOS dijagnostičarka (Nataša Čičin Šain), profesorica (Nena Vitaljić), radna – senzorna terapeutkinja (Anica Jović), edukacijska rehabilitatorica (Ivana Tomić), fizijatrica (dr. Ivana Šegvić), dvije više medicinske sestre (Anamarija Novaković i Daria Matošić Božan). Voditeljica poslovanja je Maja Muslim, a za sve je „kriva“ Ankica Kelava koja je došla na ideju osnivanja Doctusa.
Tim je u posljednjih nekoliko mjeseci pojačan za nekoliko liječnika – dr. Radenka Kuzmanić Šamija, dr. Edita Runjić (neuropedijatrica), dr. Ada Kirn (pedijatrica), dr. Arno Kirn (ortoped), dr. Antonia Jeličić-Kadić (subspecijalizantica pedijatrijske gastroenterologije, hepatologije i prehrane), dok je u najavi dolazak specijalista radiologije koji bi se timu trebao priključiti najkasnije na jesen.
Poliklinika je opremljena i potrebnim uređajima - ultrazvukom, EEG-om (s kamerom za noćno snimanje) i EKG-om. Oprema je stigla zahvaljujući sredstvima Europske unije koje je vodstvo poliklinike odlučilo upotrijebiti na najbolji mogući način. Znamo svi kolike su liste čekanja u bolnici, stoga je dobro znati da se na neke pretrage može i drugdje, i to puno brže.
Inače, EEG se nalazi na istoj adresi, samo u zasebnom stanu na katu. Tako se noćno snimanje može odraditi u puno ljepšim uvjetima negoli su oni bolnički. Majka koja tu boravi s djetetom može se osjećati kao kod kuće.
I u Doctusa postoji lista čekanja, no zahvaljujući odličnom sistemu rada, puno su manje negoli na nekim drugim mjestima. Ono po čemu je još Doctus poseban je upravo neurofeedback. Nećete ga naći baš svugdje, a zaista je od velike pomoći. Riječ je o neinvazivnoj terapiji namijenjenoj raznim oblicima disregulacije moždanih aktivnosti, a sprovodi se pomoću medicinskog uređaja (Othmer metoda) koji snima, analizira aktivnosti moždanih valova te ih korigira u optimalne povratne informacije (feedback). Redovnom terapijom mijenjaju se nepoželjni obrasci moždanih valova te se mozak uči kako svjesno postići normalizaciju moždane aktivnosti. Klinička ispitivanja pokazala su pozitivan učinak primjenom NFB terapije na područjima kognitivnih sposobnosti i emocionalne ravnoteže te se podiže ukupna kvaliteta života. Još jedna posebnost Poliklinike Doctus je i grupno psihologijsko savjetovanje za djecu koja nisu socijalizirana.
Više informacija možete pronaći na web stranici Poliklinike Doctus, ali i njihovom Facebooku i Instagramu. Za one koji ne znaju, Poliklinika Doctus nalazi se na adresi Ulica Nikole Tesle 14b.
