Sad već tradicionalno, uoči sezone poslodavci u turizmu muku muče s pronalaskom radne snage. Među deficitarnim zanimanjima, kojih je čak 43, duž Jadrana posebna je potražna za kuharima i konobarima. Najave za ovu turističku sezonu nikad nisu bile bolje, međutim je li uistinu situacija da radne snage nedostaje u potpunosti istinita ili pak postolje dublji problemi o kojima se ne priča, kroz svoje iskustvo ispričao nam je naš sugovornik - mladi, 19-godišnji Splićanin Joško (nazovimo ga tako, puni podaci i pravo ime poznati su redakciji).
Joško je rođen s Apgarom 10/10 kao potpuno zdrav dječak, ali njegov i život njegovih roditelja promijenio preko noći. S nekoliko mjeseci Joško je ostao bez najvažnijeg ljudskog osjetila. S dvije i pol godine, na jedno uho ugrađena umjetna pužnica (op.a. elektroničko slušno pomagalo), bez čije pomoći nema slušnu percepciju. Na drugo uho, pak, zbog oštečenja nije bilo moguće ugraditi umjetnu pužnicu.
- Invalidnost je mnogo rašireniji problem no što se to obično misli - započinje 19-godišnjak koji je tijekom osnovnoškolskog obrazovanja doživio mnoga neugodna iskustva kojih se danas nerado sjeća.
Po završetku srednje škole stekao je zvanje kuhar. Kao mladi i ambiciozan, već sa 18 godina sreću nije pronašao u restoranima na splitskom i trogirskom području, pa se odlučio otputovati na probni rad na jedan od dalmatinskih otoka.
- Tamo sam doživio razne, nazvao bi ih 'igre' mojih kolega. Tužno je bilo vidjeti kada ja skinem aparat s oba uha, bez kojeg ništa ne čujem, kojim su me riječima blatili. Snimao sam mobitelom pa kasnije preslušavao; imao sam što čuti. Na tom poslu rekli su mi da nisam zadovoljio uvjete probnog rada, bez točnog i preciznog razloga. Otpušten sam. Isto mi se dogodilo i na širem splitskom području, u jednom od poznatijih restorana. Jednostavno, osobama s invaliditetom teško se pruža ikakva prilika za rad - kazuje.
Jesu li osobe s invaliditetom u našem društvu diskriminirane?
Ne postoji općenit odgovor o tome koja su točno prava rada osoba s invaliditetom jer ona ovise o mnogim detaljima i uvjetima. U svemu se dalje postavlja pitanje, jesu li osobe s invaliditetom u našem društvu diskriminirane?
Majka našeg sugovornika smatra da je od velike važnosti ukazivati na potrebu izjednačavanja prava osoba s invaliditetom po pitanju rada i zapošljavanja. Razlog je to zbog kojeg se odlučila javno progovoriti o problemu njezina sina Joška.
Smatra da bi Joško emotivno 'potonuo' da nije vedra duha i prepun optimizma. To je ono što ga prema njezinim riječima, drži na životu unatoč svim nedaćama koje je do sada prošao.
- Iz vlastitog iskustva, ali i razgovora s drugim osobama s invaliditetom slobodno mogu kazati da se oni susreću se s predrasudama, nerazumijevanjem i nezainteresiranosti, te izostankom volje da se prihvati njihov 'teret' s kojim se oni i mi kao njihova obitelj nosimo. Time im se ruši samopouzdanje i želja za radom i napretkom i sve ono što mi kao roditelji od malena za njih želimo, a to je da se usprkos invaliditetu osjećaju jednaki kao druge osobe - govori nam njegova majka (podatci poznati redakciji).
Prošao je Joško nekoliko poznatih restorana, a kap koja je prelila čašu je posljednje mjesto na kojem je radio gdje nije zadovoljio uvjete probnog rada. O kakvim se uvjetima točno radi, ni samom Jošku nije jasno. Nije dobio konkretan odgovor.
Vesele naravi i pozitivnog duha, ovaj mladić želi samo jedno - usprkos životnim nedaćama i preprekama uspjeti u vlastitim ciljevima i ostvarivanju želja.
