Bianca Lučin je 60-godišnja rođena Splićanka, koja već 40 godina boravi u dalekoj Kanadi.
Nije zaboravila svoju rodnu grudu te joj se rado vraća. Za Split je vežu najljepše uspomene, a kaže nam da je na svijet došla u rodilištu kod Starog placa, a sjeća se i prometa kroz Marmontovu, preko Rive...
Imala je zanimljiv životni put te je sakupila brojna iskustva, što pozitivna, što negativna. Ova potonja su je u svibnju ove godine i dovela u Split. Stigla je sa svojim sinom zbog osobnih razloga, a ono što je sa sobom ponijela u Kanadu, neće pamtiti po dobru.
Split je sve, samo ne ono što je nekad bio
No, krenimo redon...
- Kad smo sin i ja stigli u Split, bili smo umorni, ja totalno dezorijentirana nakon dugog putovanja. Iznenadilo me što zračna luka nije imala košare za prtljagu. Sin i ja smo se vukli s hodalicom, jedva nekako umorni te smo teško pronašli osobu koja nas je čekala - kaže nam Bianca na početku razgovora.
I tu je krenula njihova kalvarija. Uzeli su smještaj na Kmanu.
- Prvu večer od uzbuđenosti nismo mogli zaspati, ali najednom nas je probudila glazba koja je krenula oko 23 sata. Mi smo u neboderu na Kmanu, a osobe su govorile francuski na balkonu ispod nas, a možda i iznad nas. Onda je glazba postala sve glasnija i oko ponoć sam im rekla da su preglasni i ako ne prestanu, da ću zvati policiju. No oni su i dalje nastavili te sam oko 4 sata ujutro pozvala policiju - priča nam.
Obavijestila je osobu koja im je osigurala smještaj u stanu, ali nije dobila odgovor. No, tu štorija ne staje te za nju slijedi novo neugodno iznenađenje.
- Sin i ja smo otišli malo u grad i vidjela sam ženu u poznim godinama u prozirnom ogrtaču ispod kojeg se nazirao grudnjak. Rekla sam joj da pjaca nije plaža. No, ova niska starija žena s očito lošim modnim ukusom i njen partner počeli su se derati na mene da "što ja hoću da šutim i da želim li ja njene novce?". I onda ona ljutito zamahne prema mom licu kao da će me opaliti po licu. Ostala sam šokirana - otkriva Bianca.
Zbog osobnih razloga su morali do Makarske, gdje su posjetili sud.
- Tamo su ljudi bili divni. Dočekali su nas na kolodvoru, a stan je bio oaza mira s prekrasno uređenim vrtom i ljubaznim domaćinima, koji su nam pomogli u mnogočemu. Sutradan smo morali na sud. Sin je ušao, a ja sam morala ostati vani kao svjedokinja u hodniku bez klime, zraka, s nekim čudnim pljesnivim dijelom stropa iznad glave. Nakon dva sata sam skoro se onesvijestila. I skoro sam nazvala hitnu, ali sam pokucala na vrata sudnice i rekla da sam slabo, a onda su rekli da pričekam. Nakon 30 minuta su me pozvali unutra, a zvala sam sina da me podigne jer kao osoba s invaliditetom nisam se mogla ustati jer stolice nemaju strane na koje se mogu odgurnuti - žali se Bianca.
"Moja prijateljica je kazala da ovo nije nikad vidjela u susjedstvu, a tu živi preko 60 godina"
Nakon obavljenog posla u Makarskoj su se vratili u "njezin" Split.
- Na autobusnom kolodvoru sam stigla u 15 sati i 30 minuta. Bilo je jako vruće te sam molila taksi vozača da dođe po mene jer je sin produžio za Dubrovnik. Dva puta su mi otkazali vožnju, a ništa se nije promijenilo ni nakon moje molbe da sam invalid, imam dijabetes te da sam umorna i iscrpljena. Na kraju me uzeo vozač Rino i dam mu duplo nego što je tražio. Spasio mi je život te sam mu na tome zahvalna. Htjela sam mu dati četiri puta više nego što je tražio, ali mi je pošteno vratio novce. Novci nisu sve, ono ljudsko ostaje kao dragocjena memorija na rodni Split - zahvalna je Bianca.
27. srpnja je na dnu Plinarske doživjela šokantno iskustvo.
- Najednom se stvorila rijeka mladih, kao u filmu. Samo gledaju ispred sebe, govore većinom nizozemski i engleski. Prosječna dob im je bila oko 24 - 25 godina. I krenuli su brzo bez ikakvog obzira na mene i starije žene pored mene. Bilo je kao u transu, vikala sam na njih, ali nisu se obazirali. Osjećam da su me tretirali kao da sam idiot ili da uopće ne postojim kao sudionik u tom prolazu. Moja prijateljica je kazala da ovo nije nikad vidjela u susjedstvu, a tu živi preko 60 godina - šokirano će nam.
"Komunikacija je važna između stanovništva i stranaca. Vidim neke pokušaje, ali nije dovoljno"
Iz Splita je u Kanadu ponijela i nešto lijepo.
- Druženje s mojim poznanicima u Splitu mi je dalo neizmjernu radost, zadovoljstvo, osjećaj pripadnosti, ispunilo baterije i dalo motivaciju da razmišljam o ponovnom dolasku. Mislim da je održavanje veza u domovini vrlo važno, ali nisam imala to mišljenje prije mog dolaska jer sam u Splitu imala dosta ružnih događaja, uključujući obiteljsko nasilje kao dijete, seksualno zlostavljanje u obitelji i suicid moje majke 1992. godine. Ovi dobri ljudi koji su me prihvatili koje poznajem, ljudi kod kojih sam imala smještaj i njihova toplina i druženje s njima su me spojili s domovinom i dali mi nadu da ipak mogu računati da se mogu dobro provesti bez obzira na sve druge neugodne situacije - iskreno će nam Bianca.
Prema njoj, za uvesti red je potrebno nekoliko parametara.
- Komunikacija je važna između stanovništva i stranaca. Vidim neke pokušaje, ali nije dovoljno. Dakle, trebaju nadležni i oni koji žele zaraditi malo ipak biti svjesni da pare nisu sve jer ovako ljudi gube mir, a gube se i dobri turisti. Pa i naši - kazuje nam.
Smeta joj i ukidanje štekata.
- Kroz prošlih četrdeset godina sam dolazila i to mi je bilo simpatično, ali ne vidim da to je od koristi. Skupi butici u gradu, ne znam kome to paše. Možda za jet-set society. Tu grad Split mora nešto napraviti - zaključila je Bianca Lučin.
