Majka ubijene tinejdžerice iz Makedonije, Vanje Gjorčevske, poslala je emotivno pismo sudu u kojem navodi kako joj suđenje ne donosi mir i kako ima osjećaj kao da svakog dana nanovo sahranjuje kćer.
Tijelo 13-godišnje Vanje, koja je nestala 27. studenog 2023. godine, pronađeno je nakon velike potrage 3. prosinca u predgrađu Skoplja. Pokraj nje pronašli su i tijelo 74-godišnjeg frizera kojem su otmičari ukrali auto i koristili ga kako bi oteli djevojčicu. Prvooptuženi za ubojstva je Ljupčo Palevski Palčo, kontroverzni desničarski političar.
Među petoricom na optuženičkoj klupi je i Vanjin otac Aleksandar. On je, kako ga tereti tužiteljstvo, počinio najgoru izdaju prema svojoj kćeri i rekao njenim otmičarima, a kasnije i ubojicama, kad malena izlazi iz kuće. Prema nalazu obdukcije, Vanja je ubijena hicem u glavu, i to nakon manje od tri sata od otmice, prenosi Dnevnik.hr.
Pismo Vanjine majke, Zorice Gjorčevske, sudu objavio je portal Skopje 1, prenosimo ga u cijelosti:
"Časni sude, obraćam vam se ne samo kao Vanjina majka već kao osoba koja živi s najtežom i neobjašnjivom boli. Gotovo godinu dana cijela javnost pomno prati ovo mukotrpno suđenje. Svi optuženi su izjavili da nisu krivi. Tijekom suđenja predstavljeni su brojni fizički dokazi i svjedočenja. Svakodnevno čujemo razne teorije zavjere, obrane koje se temelje na navodnom političkom progonu, podmetanjima, bezbroj prigovora... No, nažalost, jedna činjenica ostaje neosporna – Vanje više nema.
"Moje dijete ubijeno je na najbrutalniji način"
Oteli su je i odveli. Ubijena je nemilosrdno, na najbrutalniji način. Moje dijete. Kad bismo čuli za neki tragičan događaj u svijetu, govorila bih svojim dvjema kćerima da se takve stvari ne događaju u Makedoniji, u našoj zemlji. Bile su daleko od mene. Ali dogodilo se. I dogodilo se meni, mojoj obitelji. I ne smije se ponoviti. Nijedan roditelj ne smije doživjeti ono što sam ja doživjela – poslati dijete u školu, a pronaći ga u lijesu tjedan dana kasnije.
Vanja nije samo broj. Vanja je bila život – s očima, glasom, planovima.
Bila je kći, sestra, nećakinja, rođakinja, prijateljica. Imala je 13 godina i, kao svaki učenik devetog razreda, veselila se svojoj dugo očekivanoj maturalnoj večeri. S prijateljima je planirala zimski i ljetni odmor i pripremala se za izazove srednje škole – žalila je što se mora odvojiti od prijatelja iz osnovne.
Voljela je gledati stare filmove iz 70-ih i 80-ih. Znala je zastave i prijestolnice doslovno svake zemlje na svijetu. Kad ju je neka tema zanimala, temeljito ju je proučavala i tražila odgovore na svako pitanje. Posebno ju je zanimala povijest, a najviše je željela proučavati holokaust – nije mogla shvatiti kako se toliko zlo moglo dogoditi tolikim ljudima.
Svako jutro spremala se za školu uz glazbu. I tog jutra – posljednjeg jutra – ustala je, pustila svoju omiljenu pjesmu i pjevušeći spremala se za školu. Ispratila sam je do vrata i rekla je: 'Vidimo se kasnije, mama.' To je bio posljednji put da sam je vidjela.
"Vanjina sestra ne zna kako nastaviti dalje..."
Vanja nije doživjela završne ispite. Nije doživjela putovanja sa svojim razredom, izazove srednje škole, nova prijateljstva, prvu ljubav, stvaranje vlastite obitelji i ostvarenje svojih snova. Cijela generacija djece, njezini prijatelji iz razreda, prošla je kroz duboku traumu zbog njezine nasilne smrti. Maturu su dočekali u suzama, ne želeći se veseliti bez svoje prijateljice.
Vanja je iza sebe ostavila šokirane i slomljene roditelje, rodbinu i, iznad svega – sestru koja ne zna kako nastaviti dalje. Njih dvije su odrasle vjerujući da će uvijek imati jedna drugu, bez obzira na sve.
Dijete koje sam odgajala s ljubavlju, pažnjom, snovima. I ti snovi – svaki od njih – su mi oduzeti. Hladnokrvno. S bijesom. Bez trunke ljudskosti. Prošla je godina i pol. Svaki dan proživljavam kao dan njezina nestanka. Kako netko može imati moć nad životom koji je tek počeo?
Apel majke
Ovo suđenje mi ne donosi mir. To je moj svakodnevni pakao. Budi traumu, tugu i iznova i iznova pokreće traku boli – kao da ju svakodnevno sahranjujem. Ali moram biti dio procesa – ne zato što želim, već zato što moram. Moram biti dio procesa zbog Vanje, ali i zbog svih majki. Hoće li zlo biti kažnjeno kako zaslužuje ili ćemo poslati poruku da život jednog djeteta ne vrijedi ništa?
Časni sude, te večeri kad sam posljednji put bila odvedena da vidim svoje mrtvo dijete, rekla sam inspektoru kroz suze: 'Ne dopustite da se ovo dogodi drugom djetetu.'
Sada isti apel upućujem vama – u ovoj sudnici ne sudimo samo ubojstvu Vanje – sudimo o pravu svakog djeteta u ovoj zemlji da živi. Da raste. Da sanja. Ne dopustite da se ovo ponovi. Takav zločin ne smije biti toleriran. Roditelji više ne smiju plakati i moliti za pravdu. A sada ja tražim pravdu. Pravdu za Vanju. Hvala vam."
