"Poljičani poštovani
Od svih sela odabrani
Čestito vam Jurjev danak
Jurjev danak vaš sastanak", stihovi su stare tradicionalne poljičke pjesme kojom Poljičani veličaju svetoga Juru na njegov blagdan 23. travnja, po poljičku zvan Jurjev danak.
Osim svetog Jure, Poljičani najviše časte svetog Mihovila i svetog Vida čije se crkvice nalaze i u selu Zvečanje. Sveti Vid slavi se 15. lipnja.
U selu Zvečanje, mještani Stanića i Smolonja i njihovi gosti, tog dana ranije ujutro hodočaste svetom Vidu stazom koja i nije baš pogodna za pješačenje, naročito starijim i tromijim osobama, ali nema odustajanja. Do Svetoga Vida popeti se mora, pomoliti se i poslušati svetu misu, pa poslije na feštu u Staniće ili Smolonje.
Procesija s kišobranima
Nakon misog slavlja ispred crkvice se kratko zadržao sav okupljeni puk, a potom su se svi zajedno, u veseloj ćakuli spustili prema Stanićima. Dio mještana je ostao ondje, a drugi dio otišao prema Smolonju jer nakon misnog slavlja u Stanićima i Smolonju spremao se svečani ručak.
Dodajmo još i kako se zaštita svetog Vida moli za vrijeme grmljavine i nevremena te kako je 2020. godine snažno nevrijeme pogodilo upravo ovaj kraj te je tom prilikom stradala i ova crkvica.
Oštećenja su bila što vanjska što unutarnja, a najveće oštećenje pretrpjelo je zvono na samoj crkvici koje je nedavno popravljeno i vraćeno tamo gdje pripada. Na krov crkvice da na ponos svim žiteljima zvečanjskih Stanića i Smolonja još dugo zvoni i poziva na mir i molitvu!
Tko je bio sveti Vid?
Sveti Vid rodio se u mjestu Mazzara del Valla na otoku Siciliji, a kao progonjeni kršćanin njegovo se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva, negdje oko g. 304. ili 305.
Kult mu se počeo širiti oko 600. godine, kada je o njegovu životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu. Tada je u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano djelo ''Passio S. Viti'' (''Mučeništvo sv. Vida'').
Prema tome spisu Vid se kao sin bogate, ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Kad mu je bilo tek sedam godina, morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, jer ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere.
Njegov je bijeg pao upravo u doba velikog Dioklecijanova progonstva, pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut.
Unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja bačen je u kotao vrelog ulja. No iz njega je bio spašen od anđela koji ga je otpratio u Lukaniju, gdje je mladić umro.
Njegovo je štovanje u Crkvi veoma staro, a raširilo se po cijeloj Europi. Već svršetkom petog stoljeća posvećeno mu je nekoliko samostana na Sardiniji i Siciliji, a spominje ih u svojim spisima papa Grgur Veliki. Svetčev se blagdan spominje u Gelazijevu sakramentaru, svim povijesnim martirologijima, u takozvanom Napuljskom mramornom kalendaru, pa čak i u bizantskim sinasarima, što je znak da se njegovo štovanje proširilo i u istočnu Crkvu.
Godine 756. njegove su relikvije bile prenesene u St. Denis kod Pariza. Godine 836. Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na rijeci Weseru. Taj samostan kasnije je postao središtem štovanja sv. Vida.
Sv. Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korveyu ruku sv. Vida i prenio je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podići će se kasnije divna gotska katedrala, možda jedna od najljepših crkava katoličkoga svijeta.
Kult Sv. Vida zahvatio je snažno slavenske zemlje, gdje je, čini se, zbog sličnosti imena nadomjestio stari slavenski poganski kult Sventovida. Stoga su crkve sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle sv. Vid ''sve vidi''.
U našim krajevima sv. Vid bio je zaštitnik očiju, odnosno ljudskog vida, a to je bilo moguće samo u južnoslavenskim jezicima, gdje sveti Vid ''vidi'', gdje njegovo ime glasi Vid, a ne Vit, Veit, Vito, Guido ili Guy.
Ikonografija ga prikazuje kao mladića s palmom, u kotlu , katkad s gavranom i lavom. Mladenački lik sv. Vida u kotlu najučestaliji je njegov ikonografski motiv. Kod nas je najpoznatija katedrala svetog Vida u Rijeci, čiji je zaštitnik.
Sveti Vid pokazao je junaštvo već u ranoj dobi, pa je tolikim pokoljenjima svijetlio kao divan primjer vjernosti. Taj je primjer u puku budio prema njemu veliku ljubav i pouzdanje, pa su mu se onda kao svom velikom prijatelju počeli utjecati u svim svojim nevoljama. I tako se onda posvuda razvilo ono veliko štovanje prema njemu.
Ono je našlo snažan izražaj i u slikarstvu, kiparstvu i graditeljstvu. Likovna se umjetnost s pučkom pobožnošću upravo natjecala kako bi što više proslavila toga mladoga junaka vjere.
Oko 150 mjesta tvrdi da posjeduje dio relikvija sv. Vida, što je znak da se do toga svetca mnogo držalo. U srednjem vijeku bilo je oko 1300 mjesta u kojima se štovao sv. Vid kao zaštitnik, a to znači i s tolikim brojem crkava, kapela i oltara. On je uvršten i u slavnu skupinu takozvanih 14 zaštitnika u velikoj nevolji.
Štoviše, među tim svetcima nosi rekordan broj 34, tj. 34 patronata, bilo raznih životnih nezgoda u kojima ga ljudi zazivaju, bilo što ga pojedini staleži slave kao svoga zaštitnika. Nabrojimo nešto od toga.
Svetog Vida zazivaju u pomoć padavičari, histerici, opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke.
Kao svoga zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, podrumari, vinogradari, glumci. Preporučuju mu se i ljudi slabog sluha i vida.
