Izaći s ekipom vani, a ne svratiti poslije tuluma kod Mate na krafne, teško može zamisliti bilo koji Splićanin.
Radi se o krafnama za koje će rijetko tko kazati lošu riječ. Sve je počelo prije trideset godina, kada je Mate Bajamić odlučio ući u biznis na nagovor svog brata.
Otad strpljivo, korak po korak, ovaj vrijedni 65-godišnjak je marljivo radio da bi danas postigao ovo što jest. Posjetili smo pekaru u Dubrovačkoj ulici, gdje smo zatekli Matu sa svojim sinovima, 28-godišnjim Marinom i godinu dana starijim Matejom.
"Da bi moglo nešto biti, shvatio sam kada bi djeca navečer iza škole uvijek dolazila po tople krafne"
Htjeli smo iz prve ruke čuti njihovu priču, a oni su spremno odgovorili na sva naša pitanja. Popularni Mate nam je ispričao kako je sve počelo.
- Slučajno sam se time počeo baviti. 1989. godine sam bio otvorio svoj salon namještaja u Podstrani. Išlo mi je prilično dobro jer sam se time i ranije bavio. Kada je počeo rat, bio sam prisiljen zatvoriti salon. Moj pokojni brat, koji je bio pekar, predložio mi je da pečemo krafne. On je imao znanje, ja nešto novca, ali to me u početku nije zanimalo jer se nisam vidio u toj branši. Ipak, odlučio sam pokušati - kazao nam je Mate na početku razgovora.
Posao im je krenuo neočekivano dobro.
- Prvih mjesec dana smo ručno krafne mijesili. Nisam znao ni kako se rade, a pogotovo da ih djeca i omladina kupuju. Prva naša pekara je bila na vrhu Sućidra jer je niže bila pekara Gusić, koja je u to vrijeme bila najpoznatija. Da bi moglo nešto biti, shvatio sam kada bi djeca navečer iza škole uvijek dolazila po tople krafne. Onda sam se malo više unio u to jer sam vidio da bi od toga nešto moglo biti, ali ni deset posto onoga što je danas - prisjeća se.
Njegov poduzetnički duh mu je kazao da nešto mora promijeniti.
- Rekao sam da kupcima moramo davati malo veće krafne od uobičajenih. Meni su najdraže bile Bobisove, koje su bile male, ali dosta ukusne. Mladi vole čokoladu pa sam odlučio u njih staviti i više čokolade. Znao bih doći u kvartovski kafić i slušao bih mlade koji su hvalili krafne, a nisu znali da do njih sjedi onaj koji ih pravi - šaljivo će nam.
Pun pogodak prelazak na lokaciju koja je danas već legendarna
A onda je donio odluku da će se preseliti na lokaciju na kojoj se i danas nalaze. Razlog je bio što im je išlo odlično, ali on je htio još više.
- Stekao sam neko ime i posao je krenuo. Krafna ima poseban recept, kojeg ne otkrivam. Krafnu može svatko napraviti, ali ukusnu rijetko tko. U krafnu se treba uložiti. Ne možete je napraviti od brašna i šećera. Mlade je pored okusa privuklo i to što su kod nas uvijek tople krafne - jasno će Mate, koji kaže da je krafna nekad bila možda ukusnija, ali ni ova danas nema mana.
Posao je polako prebacio na sinove, jer se preselio na selo, u rodne Trnbuse.
- Moraju biti ustrajni. Nema zarade preko noći. Ovo je noćni rad, u kojem uvijek imate problema. Najveći problem su kvarovi u toku noći, pogotovo vikendom. Kada vam se pokvari miješalica, gotovo je. Ljudi vani čekaju, a nitko ne zna da je unutra kvar. Djeci sam sto puta rekao da nema lake zarade. Kod mene krafna može biti i neslana i preslana, ali mora biti friška. Ono što ne možeš ti pojesti, ne daj drugome. To je svedeno na nulu i jedini je način da čovjek bude uspješan - zaključio je Mate Bajamić.
"Pohvalio bih naše djelatnice, koje su čiste i uredne. Rade u tri smjene, ukupno ih je šesnaest. Nemam što kazati osim zahvaliti im na svemu"
Njegov sin Marino nam je kazao koje sve proizvode danas možete pronaći kod njih.
- Čokolada, marmelada i vanilija. Od ostalog su burek sir i meso, pizze, štrudeli, topli sendviči, hrenovke u lisnatom i dizanom tijestu - nabrojao je.
Ponosan je na krafne koje rade 0-24, u tri smjene.
- Mi nismo klasična pekara. Puno ulažemo u krafnu i to su ljudi prepoznali. Imamo posebnu smjesu, od raznih aroma, do vanilije i limuna. Svaka smjena miješa krafne. Od početka do završetka pečenja krafne, treba dva i pol do tri sata. Pohvalio bih naše djelatnice, koje su čiste i uredne. Rade u tri smjene, ukupno ih je šesnaest. Nemam što kazati osim zahvaliti im na svemu - ponosan je Marino.
Upitali smo ga stvaraju li mladi katkad probleme, pogotovo u kasnim noćnim ili ranim jutarnjim satima.
- Nije, nemamo nekih problema. Prije bi nešto bilo, ali zadnjih par godina je super. Policija isto često prolazi. Sve se riješi razgovorom. Sve se to da normalnim pristupom riješiti. Rani su jutarnji sati, ali sve bude u granicama normalne - zadovoljan je Marino.
"Dođite i jedite u Mate jer ipak je tu najslađe"
Uz poznatu lokaciju u Dubrovačkoj, Bajamići su pekaru prije pet godina otvorila i u Ulici Domovinskog rata. Marino kaže da su i dolje prepoznati od strane Splićana.
- Razlika je što u toj pekari nudimo kulen pizzu i margaritu, što u Dubrovačkoj nema. Moja generacija ih dosta hvali. Posebnost je što tijesto za njih radimo sami. Imamo dva majstora, koji rade i bureke. Kod privatnog mesara uzimamo čistu junetinu. Sve je svježe, nema zamrzavanja - kaže nam.
Maštu im golica možda otvaranje pekare u metropoli, ali...
- Ne mogu kazati da nisam bio zainteresiran. Kada dođem u Zagreb, nagovaraju me da i tamo otvorimo pekaru jer je gore puno Dalmatinaca. Problem je što je ovo baš obiteljski posao i onda bi ili ja ili brat morali preseliti gore. Tako da je to teško za odlučiti - iskreno će nam.
Na kraju je poslao poruku vjernim kupcima.
- Dođite i jedite u Mate jer ipak je tu najslađe - zaključio je Marino Bajamić.
