Na današnji dan rođen je Frane Matošić (Split, 25. studenog 1918. – Split, 29. listopada 2007.), jedna od najvećih legendi splitskog Hajduka.
FRANE MATOŠIĆ USKORO NA POLJUDU: „Najveće pamtit ćemo dane..."
Za splitskog Hajduka je odigrao 739 susreta, u kojima je postigao 729 pogodaka postavivši time nenadmašiv rekord kluba u broju nastupa i broju postignutih pogodaka. Za Hajduk je igrao u 16 sezona, a prvi put je zaigrao za klub 12. svibnja 1935. godine protiv sarajevske Slavije (10:1) s manje od 17 godina, te nastup obilježio s tri pogotka. Za vrijeme služenja vojnog roka sezone 1938/39. igrao je za beogradski BSK, a sezone 1942./43. za talijansku Bolognu je odigrao jednu sezonu, prekinutu kapitulacijom Italije u 2. svjetskom ratu, te bio najbolji strijelac lige. Vratio se već naredne godine kad je čuo kako se Hajduk prebacio na Vis. Svo je ostalo vrijeme bio je standardni prvotimac Majstora s mora za koje je nastupao u 40 zemalja.
Na terenu poznat kao veliki Hajdukov kapetan
Na terenu poznat kao veliki Hajdukov kapetan, igrač kojem nitko nije proturiječio i koga su svi morali slušati, u privatnom je životu bio skroman obiteljski čovjek. Koliko je bio karakteran, ali i cijenjen potvrđuje priča po kojoj je dva puta odbio prijedlog maršala Tita da se Hajduk prebaci u Beograd i preimenuje u Partizan. Tito ga je respektirao i poslušao. Štoviše, kasnije je naredio da se Matošić vrati u Komunističku partiju nakon što je iz nje bio izbačen zbog navodnih nereda na utakmici s Crvenom zvezdom (udario beka Branka Stankovića).
Matošić je bio također izuzetno ponosan. U razdoblju kad je Hajduk dominirao prvom ligom, u prvoj polovini 50-ih godina dva su puta bili onemogućeni u osvajanju naslova. Zato je Matošić upao na sjednicu NSJ-a i pitao: “Imate li ovdje barem gram poštenja?”. Mnogo godina potom sjedio je u predsjedničkoj loži Poljuda na utakmici s Italijom (1:1) zajedno s pokojnim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom te mu se suprotstavio ustvrdivši kako je “njegova” Croatija nedodirljiva i privilegirana na jednoj strani lige, a svi ostali su potisnuti na drugu.
Od kluba se oprostio 1956. u utakmici protiv Spartaka iz Subotice u Splitu (4:1).
Dugo godina je nastupao i za jugoslavensku izabranu vrstu, za koju je nastupio 16 puta, postigavši 6 pogodaka. Debitirao je pogotkom 8. svibnja 1938. protiv Rumunjske (1:0), a posljednji je nastup imao 29. lipnja 1953. s Mađarske (2:3) u Beogradu, i opet svoj nastup obilježio pogotkom.
Četiri je puta s Hajdukom osvajao titulu državna prvaka: 1941. (prvenstvo Hrv. nogometnog saveza), 1950., 1952. i 1955. Osvajač je srebrnog odličja na OI 1948. u Londonu, te dobitnik nagrada za životno djelo grada Splita, odnosno, Hrvatskog olimpijskog odbora. Odlikovan je i Ordenom bratstva i jedinstva.
Nakon što je prestao aktivno igrati, nastavio je sudjelovati u nogometu kao trener, i to uspješno. Bio je Hajdukovim trenerom (nedugo nakon što je njegov stariji brat Jozo vodio klub) od siječnja 1957. do lipnja 1958. Kratko je vrijeme bio tehnički direktor, te čak i predsjednik kluba. Jedno vrijeme je bio izbornikom tuniške izabrane vrste, a u dva navrata vodio je i RNK Split.
Preminuo je u rodnom gradu, 29. listopada 2007. kao jedan od posljednih igrača generacije s početka 1950-ih.
