Znaš li koji je danas dan, pitali smo jutros na kavi na njegovoj "štaciji", u kvartovskom mu kafiću Josip Bilić Biba, nekadašnjeg direktora i jednog od glavnih tvoraca najveće europske košarkaške momčadi svih vremena – splitske "Jugoplastike". Na današnji dan, prije 36 godina, splitski "žuti" pobjedom od 75:69 u finalu protiv Maccabija iz Tel Aviva, na Final Fouru u Münchenu, osvojili su titulu prvaka Europe – prvu u nizu od tri zaredom, kako će se kasnije pokazati.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Te sezone igrala se Liga prvaka i sve je u Splitu djelovalo europski – ma što europski, svjetski. Čak su iz uprave "žutih" organizirali i navijačice, ono kao u NBA, što je nama, košarkaškim zanesenjacima, koji smo samo par godina ranije svjedočili borbi za opstanak našeg kluba u tadašnjoj Prvoj ligi, djelovalo nestvarno. Ali ipak, nekako smo maštali o ulasku u Final Four, u moćnoj konkurenciji Barcelone, Maccabija, Arisa, Scavolinija, CSKA...
Počelo je pobjedom nad francuskim Limogesom, prvi put u velikoj dvorani SC Gripe. Tada je i moja ekipa otkrila četvrtke kao dan za izlazak. Najprije na utakmicu, pa onda u legendarnu staru pizzeriju u Koteksa. Split se vraćao košarkaškom điru, nesvjestan da svjedoči nečemu velikom, nečemu povijesnom, nečemu neponovljivom. Samo rijetki su se nadali da će vratiti prst sudbine iz Tel Aviva, kada je ono, nažalost pokojni i neprežaljeni gospodin košarke Damir Šolman fauliran, pa nije ni uspio šutirati da se "Jugoplastika" već tada, davne 1971., pobjedom nad Ignisom iz Varesea, okiti titulom prvaka Europe.
Ključna utakmica na Gripama bila je s talijanskim Scavolinijem. Trebala je pobjeda od 14 razlike. Pobjedom 88:65, žuti su osigurali Final Four u Münchenu.
Nazvali smo našeg tadašnjeg velikog trenera Božidara Maljkovića:
"Ne da smo bili autsajderi, nego smo bili totalni autsajderi, ali vjerovao sam u moje igrače. Međutim, u meni je tinjala nada da možemo napraviti nešto veliko, vidio sam to već prije na onim španjolskim turnejama. Ekipe koje su na tim pripremnim utakmicama igrale protiv nas imale su po četiri, pet Amerikanaca, ali sam već tada vidio da se možemo nositi s njima. Igrali smo tada odličnu obranu, kakvu danas više nitko ne igra, a jako pametno u napadu.
Kada smo došli u München, odmah su nas stavili u podređen položaj – na prijemu kod gradonačelnika mi četvrti, na rasporedu za trening mi četvrti, na svim promo materijalima mi četvrti. To me ponukalo da dodatno motiviram igrače, pa sam u autobusu od hotela do dvorane govorio onako 'šotovoće', jer sam znao da će igračima netko prenijeti – 'Daj poremetimo im planove, ajmo osvojiti trofej.'
Evo i jedna pikanterija – i grčki Aris i izraelski Maccabi imali su žute dresove. Pet sati se na sastanku predstavnika ta dva kluba raspravljalo tko će igrati u žutim, a tko u rezervnim dresovima. Uključile su se čak i vlade tih dviju zemalja. Dobro, to se riješilo, ali su pritom zaboravili da smo i mi žuti. A mi smo bili 'furbasti', pa smo ponijeli samo žute dresove.
Barcelonu smo prošli u polufinalu i igrali jako dobro – samopouzdanje nam je raslo pred finalnu utakmicu.
Toni je finalnu utakmicu loše otvorio, Jamchi nam je zabio dvadesetak poena u prvom poluvremenu. Čuo sam negodovanje iza mojih leđa, mada ja to ne slušam, da mijenjam Kukoča, ali ja sam kao uvijek stao iza igrača i krenulo mu je u drugom poluvremenu – postigao je 18 poena, jednostavno je letio po terenu. Rađa je odigrao odličnu utakmicu, pogotovo u prvom poluvremenu, naravno i pokojni Goran Sobin. Bila je to i centarska bitka s Barlowom i Mageejem.
Najbitniji igrač bio je kapetan Duško Ivanović – on je bio stariji i pomogao je mojim igračima da pobijede strah. Zato je i doveden – da preuzme odgovornost kad je najpotrebnije.
Sam doček u Splitu bio je nešto fantastično, nešto neponovljivo. Nedavno sam baš sreo pilota koji je upravljao avionom pri povratku. Kada se javio splitskoj kontroli leta pitajući kakvi su vremenski uvjeti za slijetanje na splitskom aerodromu, ovi su odgovorili: 'Ma koji vremenski uvjeti, ovdje je tolika gužva, ne znamo gdje ćete uopće sletjeti.'
Osvojio sam jedno 30 titula u karijeri, ali ova s Jugoplastikom i München mi je najdraža – a tako, koliko znam, i svim mojim igračima."
I autor ovog teksta sjeća se te velike pobjede i finala koje je gledao u jednom kafiću kraj kazališta. Nakon pobjede zaustavljali su se autobusi po Marmontovoj (još je bila prometna), trubilo se, navijači su se okupili na Peristilu, a legenda splitske Peškarije, pokojni Joško Bačić Žila, na megafon je ispred stare gradske vijećnice upozoravao: "Neka pojedinci ne čine incidente." Sutra smo svi krenuli prema zračnoj luci, a ljudi su stajali uz kaštelansku cestu, pozdravljajući europske prvake.
"Ja sam tada bio direktor kluba i imao velike ovlasti. Tako sam imao i akreditaciju kojom sam se mogao kretati po čitavoj dvorani. Jedini je jaču akreditaciju od mene imao Mate Biljarist. Kako? A tko će znat, ali Mate je neizostavan dio svih uspjeha našega kluba", reći će nam Josip Bilić Biba.
Svjetskog globtrotera, Imoćanina Matu Lončara Biljaristu, dobili smo u Opatiji:
"München je neprikosnoven u mom sjećanju na velike uspjehe splitske Jugoplastike, kasnije Pop 84. Ponosan sam što sam bio dijelom te predivne priče i podigao pokal europskog prvaka."
Bili su to dani kad smo od velikog postajali preveliki klub, kad se košarka živjela, kad nam ni bogati europski klubovi nisu mogli ništa, kad su Toni, Dino, Peras i ostali ispisali najveće uspjehe splitskog sporta.
