[VELIKO-SLOVO-POV]N[KRAJ-VELIKO-SLOVO]e pratim politiku, ali je ne mogu ni zaobići. Kad čujem naše političare i njihov vokabular, ostajem bez riječi. Meni se to rijetko događa, ali eto, dogodi se. Počinjem sumnjati u inteligenciju, ne samo njihovu, nego i birača. Oni su pokazali sve što su imali, ili još nisu? Bože moj, na što je spala ova naša lijepa domovina. Lijepa je ona i dalje, ali naša odavno nije. Kroz cijelu povijest bili smo pod nečijom čizmom, generacije su sanjali o slobodi, o državi koja će biti naša. Nitko nas nije uništio kao što smo mi sami sebe. Pod okriljem domoljublja, kralo se na sve strane, a krade se i dalje, i krast će se sve dok se bude imalo što ukrasti. Obezvrijediti su i uništili seljaka, tvornice prodavali za jednu kunu, mijenjali su se zakoni da bi se pogodovalo pojedincima, ili maloj skupini ljudi.
Većina živi na granici siromaštva
Položaj je moć, a moć se koristi za osobnu dobrobit. Sjetite se samo svih afera koje su otkrivene, a koliko li ih je koje nisu? Milijuni eura, umjetnine, zemljišta, nekretnine… Bilo je tu svakakve Radosti, jer isti se drže skupa, pokrivaju jedni druge. Padne li jedan, za sobom vuče ostale. Ali, u mnogo slučajeva, Kadija tuži, a Kadija i sudi. Tako da gledamo one koji bi trebali biti iza rešetaka kako su slobodniji od jednom poštenog čovjeka, jesu, i te kako jesu.
Pošten čovjek svojim radom ne može ni preživjeti bez da zakida sebe u puno stvari, a o nekom postignuću ili sigurnosti, može samo sanjati. Tko može kupiti nekretninu, bez da uđe u cjeloživotno dužničke ropstvo? A cijene podstanarstva su sulude. Srednjeg sloja odavno nema. Većina živi na granici siromaštva, sipaju iz šupljeg u prazno. A tako smo bili podojeni snovima, željom, imali smo sve uvjete da budemo nova Švicarska, a mi smo postali Afrika samo što imamo struju. Ne može se vječno krasti. Jednom će vreća s blagom ostati prazna. Neće je mali čovjek moći napuniti, jer nitko ne može zadovoljiti pohlepu nekolicine. Kao mala, mislila sam da su ljudi sa fakultetima pametni, ali sam se kroz život uvjerila u sasvim suprotno. Čast izuzetcima, svakako.
Mladi i pametni su odavno napustili cirkus
I dok gledam kako se predstavnici naše države ponašaju kao cirkusanti, mali ljudi su klaunovi u ovom slučaju. Dovoljno je samo poslušati kako se prepucavju, i kakve epitete koriste. S kim ih mogu usporediti? Ni da idu u prvi „c“ razred, ne bi imali opravdanje. Funkcija donosi odgovornost, barem bi tako trebalo biti. Predstavnici bi nam trebali biti uzor. Kakav čoban, takvo stado. A ovi „čobani “ su izgubili kompas odavno. Mladi i pametni su odavno napustili cirkus, a tako su ostavili prostora da se uvodi strana radna snaga. Blago im se, barem ne razumiju šta sve ovi naši predstavnici pričaju. Većina ne zna ni riječ hrvatskog, a neznanje je ponekad velika blagodat. Sram me je dok ih slušam. Da dođu na Pazar prodavat verduru, mislim da bi ih ostali potjerali, jer bi im kvarili renome.
Lipa NAŠA, a naša više nisi. Uništili su te razne Lipe i razne Radosti. Kako su naši stari govorili: „Što luđi seljak, veći kumpir!“ Ovo je zemlja blagostanja, ali samo za neke. Sve dok svi šutimo, znači da nam je dobro. Ako narod bira, narod može i svrgnuti, ali smo mi previše lijeni za to. Pa neka nas prave budalama, i pravit će sve dok im mi dozvolimo. Zakon bi za sve trebao biti isti, a nije. Trebam li išta drugo reći?
