Ivan: Ja sam Ivan Labrović. Htio bih vam reći da ste vi u pravu i kad niste u pravu.
Tomo: Proučavanja političkih uređenja država od Rimskog Carstva do danas su pokazala da
je sve uvijek isto. Povijest se ponavlja!
Predrag: Da sam ja netko, raspustio bih bolnicu jer 50 posto pacijenata može živjeti kod kuće,
uključujući mene.
Rada: Sve je moguće onome koji vjeruje!
Jadro: Voljela bih upoznati sebe.
Ante: Ako Bog da da izađem odavde, ako ne, napisat ću knjigu.
Tomo: U toj knjizi svi su protagonisti, a naslov je začahurena neuroza.
Predrag: U toj knjizi ja bih našao djevojku u Biogradu, zaljubili bismo se, odveo bih je
kući, ona bi mi kuhala, jer ljubav ulazi kroz želudac.
Ivan: U toj knjizi ja bih izumio vremeplov i vratio se u prošlost jer me tamo čekaju polje
kamilice i ljubav.
Jadro: U toj knjizi bih se zaljubila.
Tomo: U toj knjizi ja bih bio Ikar, letio bih, letio slobodan, sve dok mi Sunce krila ne rastopi.
Rada: U toj knjizi, voljela bih sanjati more.
Gogi: U toj knjizi nastojao bih biti što širi i što komplementarniji.
Ante: U toj knjizi ja bih bio pilot. Niauuuuuuuuuu…Letio bih!
Početak je to 20-minutne predstave “Let” koju su izveli polaznici dramskih radionica u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan pod “redateljskom palicom” splitske dramaturginje s adresom u Tkonu – Ane Dalbello.
Rada, Jadranka, Goran, Ante, Predrag, Tomislav i Ivan, pacijenti PB Ugljan, govore o sebi, o svojim željama, strahovima, ljubavima, osnovnim emocijama. A dodatna veličina i važnost predstave jest u njenom stvaranju jer su izvođači ujedno i autori teksta – na radionicama su postupno kreirali materijal za predstavu.
- Izvedba predstave “Let” rezultat je petomjesečnih dramskih radionica u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan. Motiv leta, kao čovjekova najstarija želja, provlači se s motivom krila koja simboliziraju slobodu. Uvijek se moramo držati konteksta u kojemu nešto radimo, tako da je sloboda za polaznike radionice; ples, lijepa žena, pažnja, zagrljaj, osjetiti se, u odnosu s drugima. Primjerice, dok radimo vježbe zagrijavanja, dok se gledamo u oči - govori dramaturginja Dalbello, prenosi portal "Naši škoji".
Objašnjava kako su na radionicama često postavljali pitanja o djelovanju i o identitetu polaznika jer je njihov identitet uvelike obilježen njihovim dijagnozama, a onda automatski i njihovo djelovanje postaje „preslika“ tih dijagnoza.
- Pokušali smo, koristeći kazališne vježbe i tehnike, otkriti i razvijati drukčije identitete polaznika, dati im nove uloge u kojima mogu djelovati, barem malo, osjetiti lakoću pokreta, komunikacije verbalne i neverbalne. Otkrili smo strast prema plesanju, pokretu, otkrili smo da imamo strast, još uvijek, i da imamo i želimo nešto reći - dodaje, prenosi portal "Naši škoji".
Izvedba je interaktivna, komunicira s publikom koja u jednom trenutku dolazi na scenu i sudjeluje s njima u izvedbi. Povjerenje jednih u druge, kaže, gradilo se postupno. Što su se više družili u kreativnom procesu rada, dobivali su više materijala za rad.
- Radili smo mnogo na tijelu, koje se mijenja kako se mijenjaju i terapije koju osobe dobivaju. Zagrijali bismo tijelo vježbama koje se koriste u kazalištu (vokalne, motoričke, vježbe u parovima da se osvijesti prisutnost drugoga…), a zatim bismo odabrali temu na koju bismo improvizirali. I, tako smo došli na temu leta, metafore slobode i lakoće, ističe dramaturginja.
Cilj je bio preko predstave prenijeti poruku, dati glas svakome od izvođača, izraziti se na poetski način, plesom, pokretom. Poruka je u frazi: Nećemo lijekove, hoćemo pažnju…ili barem janje na ražnju. Poruka je u riječi pažnja, riječi koja grije, štiti i tješi, bez obzira na to tko smo i gdje smo…
Dramske radionice u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan počele su prije dvije godine na Odsjeku za radnu terapiju koji vodi Filip Valčić. Ana Dalbello napominje kako od prvoga dana ima veliku podršku ravnatelja Mladena Mavara, a naknadno se u projekt uključila i terapeutkinja Ivana Pavičić, koja kaže kako se dramskom ekspresijom pacijenti imaju priliku razvijati u fizičkom, psihičkom i socijalnom smislu.
- Pojedinci uče kontrolirati cijelo tijelo i osviješteno njime upravljati, razvijaju vještine percepcije, brzog razmišljanja, zaključivanja i snalaženja u različitim novim situacijama te jačaju svoju koncentraciju, kreativnost i socijalnu percepciju. Pridonosi učenju komunikacijskih vještina, razvijanju kreativnosti u socijalnim odnosima, samoupoznavanju i upoznavanju drugih te doživljaj vlastite uspješnosti, objašnjava te podsjeća kako terapijska upotreba drame uzima u obzir sve pacijentove osobne potencijale i vještine nudeći mu siguran, zaštićen prostor za izražavanje i razvijanje.
A osim poruke da su im potrebni pažnja, riječi koje griju, štite i tješe, polaznici radionice, izvođači/glumci, pokazali su publici, u kojoj su bili njihovi liječnici, terapeuti, medicinske sestre i pacijenti, svoje kreativne potencijale i vještine koji su itekako živi u njima.
