Povijest je zeznuta stvar, dogodi se nešto i izmijeni čitav tijek onoga što danas znamo, učimo i smatramo neprijepornim činjenicama. Jedna od tih je atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini kada je počinjen najveći zločin nad Hrvatima u vrijeme prve Jugoslavije (tada još Kraljevine SHS).
Kada je radikal (ondašnja vladajuća srpska stranka) Puniša Račić pucao na hrvatske zastupnike te pukom srećom nije pogodio i budućeg poglavnika NDH Ante Pavelića. Naime, u vrijeme pucnjave u Skupštini nalazio se i Pavelić, tada zastupnik Hrvatskog bloka. Da je metak pogodio Pavelića kako bi se daljnja povijest razvijala?
Da li bi netko drugi osnovao ustaški pokret i kasnije osnovao NDH? To naravno nikada nećemo saznati, možemo samo nagađati i smišljati razne teorije zavjere.
Uglavnom povijesne činjenice govore ovako, prije 91 godinu, 20. lipnja 1928. godine, dogodio se najpoznatiji atentat u hrvatskoj povijesti. U dvorani beogradske Narodne skupštine Kraljevine SHS ubijena su dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela.
Naime, godinu dana ranije neupitni vođa hrvatskog naroda i predsjednik HSS-a Stjepan Radić sklopio je sporazum s svojim dugogodišnjim oponentom Svetozarom Pribičevićem (vođom hrvatskih Srba koji se razočarao u Kraljevinu i dinastiju). Pribičević i Radić osnivaju Seljačko-demokratsku koaliciju, koja se zauzimala za preustroj države, reviziju Vidovdanskog ustava i federalizam, a protiv centralističke politike. Radić i Pribičević ubrzo su svojim govorima na masovnim skupovima toliko utjerali strah u kosti velikosrbima i kralju da su ovi zaključili da ih se sve popularniji dvojac svaku cijenu mora zaustaviti.
Tako je naposlijetku došlo do pokolja koji je u Skupštini počinio Puniša Račić srpski zastupnik iz Narodne radikalne stranke te agent kralja Aleksandra Karađorđevića. Čitav masakr odigrao se na sljedeći način: Puniša Račić za govornicom skupštine držao je govor o srpskim interesima u Kraljevini SHS. Između ostalog je rekao: “Otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva.” U dvorani se digla velika galama kao reakcija na Račićeve prijetnje.
Hrvatski zastupnik dr. Ivan Pernar viknuo je Račiću i srpskim radikalima: "Opljačkali ste begove!". Puniša Račić na to se razljutio i i tražio od predsjedavajućeg Ninka Perića da kazni Pernara. “Kazni ili ću ja njega da kaznim”, zaprijetio je Račić. Predsjedavajući je na to prekinuo sjednicu. Tada je Puniša Račić izvadio iz džepa revolver. Dva Srbina pokušala su ga spriječiti da puca, no on ih je odgurnuo. Račić je prvo pucao u dr. Ivana Pernara, pogodivši ga s dva metka. Zatim je pokušao naciljati Svetozara Pribičevića (Radićevog srpskog saveznika u skupštini), no ovaj se uspio skloniti. Metak koji je Račić ispalio na Pribičevića pogodio je hrvatskog zastupnika Đuru Basaričeka, koji je poginuo. Sljedeći metak ispucao je Račić u Stjepana Radića koji je sjedio u prvoj klupi.
Na to je Stjepanov nećak Pavle Radić potrčao na Račića, na što je ovaj povikao: “Ha! Baš tebe trebam!” i ubio ga metkom. Na kraju je Račić pucao i u hrvatskog zastupnika Ivana Granđu, a zatim mirno izašao na ulicu.
U navedenom krvoproliću ubijeni su Đuro Basariček i Pavle Radić, a Ivan Granđa i Ivan Pernar sačuvali su život, ali su teško ranjeni ranjeni. Stjepan Radić zadobio je smrtnu ranu od koje je preminuo 8. kolovoza u Zagrebu. Pokopan je u mirogojskim arkadama, a na sprovodu se, prema pisanju ondašnjih tiskovina, okupilo više od 300.000 ljudi.
Puniša Račić uhićen je istoga dana nakon atentata te je kasnije osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora ustupio mu je čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga zatvora. Imao je tri kažnjenika kao osobnu poslugu. Umro je tek 1944. godine, kad su ga partizani po ulasku u Beograd strijeljali.
Što se tiče Pavelića on je nedugo poslije opisanog atentata otišao je u emigraciju gdje je osnovao ustaški pokret te kasnije postao Poglavnik Nezavisne države Hrvatske.
Eto to je povijest. Svašta se moglo odigrati drugačije da su se neke stvari drugačije posložile. Ili možda nije?
Još su u starom vijeku tvrdili da bi povijest Rimskog Carstva izgledala drugačije da Kleopatra nije imala duguljast nos (ondašnji simbol ljepote) te se ne bi oko nje sukobili Cezar i Marko Antonije.
A postoji i teorija Kaosa koja kaže kada leptir zamaše krilima, recimo, u Južnoj Americi dovodi do lanca događaja koji pogađaju cijeli svijet, piše Dnevno.hr.
