Gost prvog podcasta Dalmacije Danas bio je legendarni domar planinarskog doma Umberto Girometta, Špiro Gruica.
Kaže li se Sitno Gornje ili Gornje Sitno, koliko često na mosorski dom dolaze njegove kćeri Ana, Josipa i Petra, kako će izgledati proslava 100. obljetnoice HPD-a Mosor, koji su najljepši i koji su najtužniji trenuci na domu, kao i mnoge durge stvari, otkrio je Gruica voditelju Radi Popadiću, glavnom uredniku portala.
Donosimo prijepis cijelog razgovora:
RADE POPADIĆ: Dobra večer, dragi gledatelji. Mi smo u prvoj epizodi DalmacijaDanas podcasta. Evo, trebalo je proći sedam godina da se ohrabrimo za ovaj potez, i moram kazati da smo jako sretni što smo krenuli s novom rubrikom. A naš prvi gost u podcastu je čovjek koji je zapravo poznat dobrom dijelu Splita, Dalmacije, ja bi čak rekao i Hrvatske pa i šire. Ne tako davno, prije nekoliko tjedana, mogli ste ga gledati i na Hrvatskoj televiziji u emisiji Planine. To je naš legendarni domar, Špiro Gruica. Špiro, dobra večer.
ŠPIRO GRUICA: Dobra večer, Rade, vama i svim gledateljima DalmacijeDanas.
RP: Hvala lijepo, Špiro. Evo, prvo pa planinar.
ŠG: Pa znate što, to je ovako jednostavno obiteljski, i to je počelo kada sam ja bio zaista dijete. Počeli su moji roditelji 1966., naravno i ja s njima. I to je tako u dva navrata bilo obiteljski. A onda smo 1991. preuzeli Dom, i evo i na radost moju i moje obitelji, na neki način jedno veliko zadovoljstvo, mi smo sada neprekidno 33. godinu domari na našem divnom Planinarskom domu Mosor.
RP: Špiro, da odmah na početku otklonimo jednu dvojbu. Mi kada pišemo novinarske članke, onda nas ljudi znaju ispravljati oko jedne stvari. Ajmo zauvijek otkloniti sve dvojbe: vi ste fetivi stanovnik Gornjeg Sitnog ili Sitnog Gornjeg.
ŠG: Fetivi stanovnik Gornjeg Sitnog.
RP: Znači prvo Gornje i onda Sitno, jer postoji još jedno Sitno Gornje kraj Šibenika.
ŠG: Gornje Sitno.
RP: Nekako svi domari koji su dosada bili u Domu su iz Gornjeg Sitnog, je li tako?
ŠG: U većini slučajeva su bili domari iz Gornjeg Sitnog. Evo, kada ste to već spomenuli, mislim da je to nekako za budućnost i za jedan kvalitetan odnos domara i uprave HPD Mosora da bi to na neki način dobro bilo da se, nakon moje obitelji, nastavi netko iz sela, i ja se nadam da će se netko naći. To bi bilo zaista lijepo, mislim da je to najkvalitetniji način i na kraju krajeva tu je određena ljubav, domaćin si, želiš to da odradiš kako treba. Evo nadam se da će nakon mog odlaska nastaviti netko iz sela, ali evo još smo tu, još je priča uvijek u obitelji Gruica.
RP: Spomenuli ste obitelj. Supruga Silvana vam je godinama bila jedna velika potpora. U zadnje vrijeme ju ne viđam na Mosoru.
ŠG: Baš hvala na tom pitanju. Zaista, moja supruga je 30 godina tako neumorno i vrijedno i odano bila moj suradnik u svim situacijama i svim mogućim prilikama. Zajedno smo odradili na desetke tečajeva za našu Gorsku službu spašavanja, za vodiče, uvijek je bila tu. Evo, u zadnje vrijeme mali neki zdravstveni problemćić, ali ništa ozbiljnije, malo je posustala, ali imamo obiteljske nasljednike koje ćemo, nadam se, spomenuti u nastavku razgovora.
RP: Ma itekako ćemo spomenuti. Tri kćerke su tu, ali jedna se osobito primila za Mosor.
ŠG: Moje ponosne tri kćerke: Josipa, Ana i Petra. Evo, tako nekako, život je odredio da u jednom trenutku u našim obiteljskim razgovorima, kada je moja supruga malo posustala, Josipa se sa mnom dogovorila. Naravno, kako je već dolazila kao dijete na Mosor, uvijek je bila prisutna jedna ljubav i želja. Nekako smo se usuglasili obiteljski i nastavili tu obiteljsku tradiciju, tako da moja najstarija kćer Josipa predivno radi i pomaže. Naravno, moram spomenuti mog unuka Mateja, unuku Laru i njihovog tatu, odnosno supruga od moje Josipe, Tončija, koji su neumorni i koji uvijek odrade kad treba, pogotovo Josipa i Matej.
RP: Josipa je tu vrlo često, ja ju vidim svaki vikend, znači li to da je ona nasljednica?
ŠG: Da vas je sad čula Josipa rekla bi: 'Niti slučajno!'
RP: Zašto?
ŠG: Koliko god Mosor pruža jedno zadovoljstvo i meni je naravno to obiteljski i emotivno sam vezan, s obzirom na čak neke njene druge poslove to iziskuje dosta napora i vremena. Ali nekako, uz moju pomoć i moju pripremu tog dijela posla funkcioniramo jer ona kaže: 'Tata, sve je dobro i pomažem i radim, ali to je zaista jedna velika obaveza'. Znate šta, mnogi ljudi vide vikend i misle da je to priča samo za vikend. Kako bi se to odradilo kako treba i da bi vikend bio dobar, morate tijekom tjedna pripremiti sve to. Onda ja to odradim, i onda ona uz sve svoje obaveze kaže: 'To je odlično, ali ipak bez tebe to ne bi'. Zna koliko to iziskuje vremena i napora, bez obzira na tu ljubav. Tako kaže: 'Tata, dok si ti, ja sam. A poslije tebe, ne znam, nikad ne reci nikad'.
RP: Ja sam isto planinar, i viđamo se, Špiro, gore na Domu i na Mosoru, ali ja na Josipi vidim da ona tu nije po zapovijedi, ona uživa u planini. Tako da pretpostavljam da je od malih nogu u tome.
ŠG: Apsolutno. Znate, djecu morate neke stvari naučiti da to vole. Naše domarstvo je od '91., kada je Josipa imala 12 godina, kada je Ana imala 8 godina, Petra se još nije rodila ali poslije je i ona tu bila, išle su s nama. Moram ispričati jednu anegdotu.
Išli smo jednu večer na Mosor. Bila je zaista noć, kiša, magla, ali su sutradan rekle: 'Tata, hvala ti na ovoj večeri, jer ovo što smo mi doživjeli sigurno mnoga djeca nikad u životu neće'. I interesantno kako je moja Ana bila sklona pisanju i dobro je pisala lektire i priče, kad je napisala kako su proveli vikend, ta njena priča i taj odlazak u tim uvjetima po cijeloj je školi išla i čitala se, i svi su bili ovako dosta emotivni i to emotivno doživjeli. A one su zaista bile sretne jer su, ponavljam, rekle: 'Ovo što smo mi doživjele sigurno mnoga djeca nikad neće u životu'.
Ja uvijek kažem kad me pitaju: 'Pa kako je kad je kiša, kad je magla?' Ja uvijek kažem: bilo kakva vremenska, čak neću reći neprilika, bilo koja vremenska prilika uvijek ima svoju čar i ima svoju ljepotu. Odlazak po magli, odlazak po nekad orkanskim vjetrovima, po suncu.. Sve ima svoje čari. Naravno, jedno upozorenje, i sad se obraćam gledateljima: nikad ne podcjenjujte bilo koju planinu, i Mosor. Kada idete na Mosor, adekvatno se obucite ili ljeti ili zimi ili u proljeće, i onda nikad neće biti problema. Naravno, uvijek nastojte da budete bar dvojica, i nikad nemojte ići sami na neke vrhove jer uvijek se može desiti ne daj Bože zlo, prema tome evo upozorenje. Ali s oprezom, s jednom dozom pripremljenosti, nadam se da nikad neće biti problema.
RP: Da. Josipa je sjajna. Upoznala je i goste, vremenske prilike i neprilike. Međutim, na putu za dom kada se ide iz Sitnog Gornjega, ja mislim da nema nikoga tko nije primijetio na kamenu jedan natpis, konkretno piše: 'Petrina stina'.
ŠG: Bravo, hvala. I tu je vezana jedna mala anegdota. Moja Petra, kada je bila mala, dijete od tri-četiri godine, naravno već je tada išla s nama. Ona i mama su išle, i ona je tu kliznula i počela je plakati. Naravno, mama je dijete utješila i govori: 'Slušaj, sad ćemo mi tu stijenu malo istući, a da bi ti znala gdje se to desilo mi ćemo napisati PETRINA STINA'. I tako se to nekako obnavlja, i uvijek svi kad pričaju i dolaze govore: 'A, vidjeli smo Petrinu stinu! Gdje si? A, bio sam poviše ili malo prije Petrine stine'. Čak je postao neki orijentir planinski-
RP: Toponim.
ŠG: Toponim na nekom dijelu puta između Gornjeg Sitnog i našeg planinarskog doma.
RP: A i prigodno je: Petra, Petar, stijena, Petrina stijena.
ŠG: Da. I evo, kad već spominjemo Petru. Ona se rodila poslije i ona je dolazila jedno vrijeme, ali život ju je odnio drugim putevima. Ona je uvijek bila usmjerena, ambiciozna. Kad popričam s njenim kolegama i kolegicama iz srednje i osnovne škole, Petra je rekla ovo: 'Moj cilj je New York'. Evo, na njenu sreću, malo sam tužan - ali naravno i sretan: Ona je trenutno u New Yorku, završila je studij managementa, PR, i radi u jednoj prestižnoj koncertnoj dvorani Carnegie Hall, u kojoj je pjevao i naš Oliver. Ona je sad tamo.
RP: Je li tata išao provjerit?
ŠG: Naravno, bili smo prošle godine u ovo doba. I, naravno, Ameriku i New York sam doživio u jednoj drugoj dimenziji, lijepo je. Rekao sam: Prekrasno, došao sam, vidio sam i doviđenja!
RP: Preko bare.
ŠG: Da.
RP: Ostala nam je još Ana, možemo kazati široj javnosti najpoznatija. Glumica. Ja bi rekao da jako uspješno handlea s ovim društvenim mrežama, ona to lijepo promovira. Možda da i domar otvori svoj Instagram i malo jače udre po promociji.
ŠG: Znate šta. Kada smo u našim odgajanju uspoređivali Josipu i Anu, to su bila nekako dva svijeta. Ana je bila puno eksplozivnija, dinamičnija, jedan drugi tip. Znate kad pitate neku djevojčicu što želi biti, obično kažu: želim biti balerina, želim biti manekenka. Ana je to sve prilično uspješno odradila. Ona je završila 12 godina baletnog studija, pa je bila jedno vrijeme manekenka. Naravno, onda je sve bilo u jednom trenutku prolazno. Na našu sreću, ona se opredijelila i završila je studij glume i kineziologije, trogodišnji instruktor fitnessa. Evo, Josipa je završila pedagošku akademiju, Ana je završila glumačku akademiju, Petra je u New Yorku, nekako su prilično uspješne. U međuvremenu je Petra završila još jedan studij u Rimu dok je bila korona. Josipa još ima samo diplomski za odgojno pravo u Zagrebu. Tako da su na naše zadovoljstvo prilično uspješne, odgovorne, ambiciozne, vrijedne, ja i supruga smo zaista zbog toga sretni.
RP: Nedavno je bilo vjenčanje, glamurozno. Mnogo poznatih imena. Mora da su roditelji ponosni.
ŠG: Naravno da jesmo. I taj dio se jednog prekrasnog crkvenog vjenčanja desio s njenim suprugom Boranom Uglešićem. Zaista smo sretni što je taj crkveni obred odrađen, napravljen. Bilo je slavlja dva dana. Jedan dan smo bili u Splitu, u jednom restoranu. Drugi dan je bilo malo opuštenije. U Sitnome imamo prekrasnu konobu. Bilo nas je jedna terasa, konoba, druženje, jedna opuštena atmosfera. Bilo nas je 120. Bilo je baš lijepo. Ovim putem želim još jedan put mojoj kćeri puno sreće i ljubavi.
RP: Pozdravljamo Anu, Josipu i sve. Zbilja imaš na što bit ponosan.
ŠG: Eto, nekako smo se uz naš veliki trud, moj a moram prvenstveno istaknuti suprugu koja ih je u nekim situacijama i tjera. Upisala ih je u gimnaziju, nije htjela u neke druge škole, samo da bi završile fakultet. Čak su nekad se i bunile, 'Šta si nas tu upisala?!' Ali eto, nekako se sve posložilo. Hvala dragom Bogu, danas smo presretni. Neka budu i one sretne u životu.
RP: Prije nego što se popnemo skroz do Doma, kako je živjeti u Sitnome danas?
ŠG: Pa evo znate šta, ja sam nekako dugo godina živio u Splitu, i evo uz Dinka Šimunovića tu smo nekako bili vezani za odgoj djece uz školu i da bi imale neke dodatne aktivnosti. Ana je bila na baletu, Josipa trenirala košarku, Petra odbojku. U posljednjim godinama, kada je došla korona, moja supruga i ja smo se doselili u Sitno.
Ja kao domicilni stanovnik sam presretan gore. Ja uvijek kažem, Sitno nije obično selo. To je jedno izletničko, turističko mjesto, selo koje ima jednu drugačiju dimenziju, gdje dolazi bezbroj ljudi. Komunikacija s gradom je dosta brza, dvadesetak minuta je ugodne vožnje. Kad dođete gore onda nekako imate dan prekrasan panoramski pogled prema otocima, Splitu. Eto, ja sam lokal patriota pa me nekako još više to veže, i meni je u Sitnome prekrasno.
Dokaz da je u Sitnome lijepo: u Sitnome ima jedno osam domicilnih prezimena - sad ima 68! Tako da zaista ljudi dolaze, a pogotovo gore imamo dva restorana. Imamo sve sadržaje. Nažalost, škola nam je zatvorena, ali to je život - malo je djece. Dućan trenutno nemamo ali brza je komunikacija tako da to nekako nije poseban hendikepa. Imamo prekrasne gradske autobusne linije vezane s gradom, tako da ovim putem zahvaljujem Prometu koji to odrađuje odlično, tako da je Sitno zaista ovako jedno mjesto ugodno za živjeti.
RP: Ne samo to, nego ja vidim sve više vila s bazenima.
ŠG: Da, maloprije sam naglasio. Razvija se seoski turizam i u drugim mjestima, dapače to je dobro. U Sitnome ima sad 12 bazena, ljudi dolaze, iznajmljuju se. Jedan vid biznisa se razvio na taj način. Je li to idealno ili nije, to je tako sad trend. Ljudi dolaze i svi koji dođu jednostavno su oduševljeni, vraćaju se. Pitam ljude koji to iznajmljuju, obično im se isti gosti vraćaju, a pogotovo su oduševljeni kada dođu na naš kraj sela gdje je parking za Mosor pa kad pogledaju panoramu Splita. Zbog toga je i predstava Orestija, u kojoj je igrala moja kćer, bila u Sitnome zbog ambijenta i okruženja u kojem se to nalazi.
RP: Ima još Sitno svojih aduta, nije samo Klis poznat po janjetini.
ŠG: Pa to je posebna priča. Naravno, imamo dva restorana koji zaista nude prekrasnu janjetinu, peku…
RP: Možemo ih slobodno imenovat.
ŠG: Pa dobro evo naš, Gostionica Svanuće Mirko Gruica, također konoba Kod Dunde Nikole Bratima, tako dalje. To nasljednici čiji su očevi prije odrađivali taj posao i sad oni to rade. Nadam se da će nastaviti taj dio priče. Neka dođu ljudi. Kada se nešto u Splitu događalo bilo u kulturnom svijetu, umjetničkom, političkom, svi su vrlo rado došli gore. Došli su na poznatu janjetinu, što ste rekli nije samo u Klisu nego i Sitnome čak i bolja.
RP: I još s dobrim pogledom.
ŠG: Apsolutno.
RP: Rekli su mi da ne smijem puno govorit, ali jedna crkvica se sad obnavlja, povijesna.
ŠG: Baš mi je drago, hvala na tom pitanju. Samo ću u dvije riječi. Gornje Sitno, njemu pripada zaseok Lolići. To je župa Sitno Gornje. Znate, ja ne volim kad neko neće Sirotkovići, to uopće nije zaseok. To je jednostavno Gornje Sitno, zaseok Lolići, nema dijeljenja. I to je župa Gornje Sitno. I evo imali smo sve obavljene crkvice, i u jednom trenutku prije nekoliko godina smo pokušali, to je malo zastalo. Sad se našla jedna grupa mladih ljudi, entuzijasta koji su to pokrenuli s tolikom ljubavlju da smo zaista svi sretni. Evo nekako donacijama, aktivnim radom doprinosima, dragovoljnim radom obnavlja se. Bit će to jedno prekrasno zdanje, čim se dođe u centar sela. Ta crkvica sv. Roko će se obnoviti i bit ćemo sretni zbog toga.
RP: Kažu baš da se cijelo mjesto diglo, da je svatko na svoj način doprinio: novcima, radom…
ŠG: Nevjerojatno. Ja kažem, u nekim akcijama, kad ljudi doprinesu – doslovce, da su donijeli jednu čašu vode: hvala, doprinijeli ste! Tako da zaista, toliko su se ljudi organizirali, udružili s toliko entuzijazma i ljubavi… Ne možemo sada niti imam vremena nabrojati sve donatore. Nevjerojatno koliko je donacija i koliko su ljudi sretni.
RP: Toga zajedništva u gradskim kvartovima naravno nema.
ŠG: Teško je, znate. Mi se nekako svi poznajemo. Ja sam i podpredsjednik Mjesnog odbora Gornje Sitno, pa smo neke stvari pokrenuli u suradnji s Gradom. Grad možda može i više ali eto, neke stvari rješavamo. Što ste rekli, svi se znamo i svi smo se uhvatili za jedan štap i želimo dovesti tu priču do kraja. Ja se nadam da će do idućeg sv. Roka da će to biti jedno prekrasno zdanje gdje je zamišljeno uređenje crkvice i malo okolnog parka. Čim se dođe do centra sela bit će to još jedna lijepa slika našeg sela, koji je ionako lijep.
RP: Špiro, evo sljedeće godine pa i ove iza zapravo su velike godine za vas. I za vas, i za vaše planinarsko društvo, i za vašu obitelj, pa idemo redom Koliko je obljetnica se na vidiku? Puno?
ŠG: Puno. Čak sam u jednom trenutku ja najavio kao odlazak i onda su svi rekli: 'Daj, molim te ti si (bez nekakvih pretencioznosti) zaštitni znak Mosora! Daj, nemoj to govoriti!'
Ja sam rekao, znate, sve ima početak i kraj. Za dvije godine ja ću imati, ako Bog da, 70 godina. 45 godina obiteljskog domarstva obitelji Grujica i naravno, najveći jubilej, HPD Mosor slavi 100 godina od osnivanja. Ja ovako volim reći u šali: Hajduk i HPD Mosor žive vječno'. I evo za dvije godine će biti jubilej. Interesantno, moj rođendan 2. 12. se poklapa sa HPD 4. 12. Čak sam ja rekao da ću 1. 7. rekli su mi 'Ne, ne može!' Ali evo neću ništa reći, nikad ne reci nikad. Zasad planovi su takvi, hoće li to biti sve tako vidjet ćemo, vrijeme će pokazati. Ali još smo tu, još smo ambiciozni, još imamo ovaj volje, želje, emocija, svega.
Znate, kad počnem pričat o Mosori, puno puta mi poteku. Ja rečem, na kraju krajeva nije sramota ni za plakati od sreće. Ali emocije su velike za Mosor: ja sam tu proveo djetinjstvo, mladost, zrelu dob pa evo, neću reći starosnu dob ali životnu dob malo starijih godina. Tako da je tu puno emocija.
RP: Dom i društvo ulaze spremi u svoju obljetničku godinu. Kada je počela ova zadnja akcija uređenja.
ŠG: Mi smo 2019. počeli uređivati doma, i zaista je sada u jednom prekrasnom izdanju. Što se tiče krova, počelo je lani na proljeće. Naravno, bilo je priprema zadnje dvije-tri godine. Tu moram pohvaliti sve donatore i volontere koji su pomagali. Kad se obratite ljudima i kad vide da je to za neke dobre stvari, za nešto što je za korist široj zajednici, nevjerojatno je koliko je tu donacija, priloga, želja da se pomogne, i volontiranja. Prošle godine smo uz veliki trud, bilo je na stotine ljudi, ali moram istaknuti jednu osobu za ovu akciju obnavljanja Planinarskog doma na Mosoru: moramo spomenuti našeg Denisa Vranješa čijom je zaslugom dio Doma obnovljen, i prekrasno se to odradilo, no sada kada je krenula obnova krova tu je bila naša Ivana Radonić i – moram spomenuti – prva žena predsjednica u HPD Mosor. Na početku čak su bili mali skeptici, ali zaista se pokazalo kao pun pogodak.
U jednom trenutku kad se to obnavljalo rekli smo: 'Pa dobro, Ivana, daj molim te, ajde lipo rodi!' i ona je rekla: 'Ne, ne mogu rodit dok se Dom ne obnovi!' i zaista je tako bilo. Sad je rodila prekrasnog sina i sad ju je naslijedio Ivica Sorić. Moram se vratiti na te ljude koji imaju velike zasluge. Goran Bratim zvani Gricko i moja malenkost, da ne bi ispalo prepotentno. Ali zaista, nas trojica smo, uz dužno poštovanje svim ostalima da ih ne nabrajam, smo uspjeli dovesti priču do kraja i svaki gost, svaki izletnik kad dođe i vidi naš Dom i okoliš, krov prostorije kaže: 'Ovo više nije Planinarski dom, ovo je hostel!' Tako da, evo, nas troje – da ne bi preskočio nekoga, svi su pomogli: kažem, da su donesli i jednu brokvu. Hvala im! Evo, zadnja akcija je bila da smo obnovili i zadnji WC. Svi kad dođu kažu: 'Ovo je čudo!'
Zaista imamo jedan lijepi Dom, uredan i uređen, s više od tisuću članova. Mislim da je zaista sve kako treba.
RP: Puno je volontera sudjelovalo, na leđima se iznosio materijala. Znači, veći dio je doslovno fizikala bila. Evo ja kažem svaka čast ljudi, svi koji su iti malo doprinijeli, to je bio veliki posao. Osobno sam se uvjerio koliko su se tu ljudi u jednom danu vraćali na relaciji Sitno Gornje – Dom.
ŠG: Nevjerojatno, ljudi su po četiri ture pravili po suncu, po vrućini. Što se tiše premošenja materijala, moramo se zahvaliti zračnoj bazi koja je jedan dio materijala koji bi onaj najzahtjevniji i najteži odradili, pomogli. Inače su bili uvijek u velikim akcijama pomagali, tako da je njima hvala. Mislim da čak bez njih i njihove pomoći u tim trenucima – odradili bi se ali mislim da je bilo zaista puno puno teže, ali ovako nekako ispalo dosta dobro, dosta usklađeno tako da još jedanput njima hvala. Uvijek su nam dobrodošli i uvijek žele pomoći.
RP: Špiro, vjerojatno je već puno ljudi koji nas gledaju bilo na Domu i znaju što mogu očekivati, što mogu pojesti i kako izgleda spavanje u Domu. Ali evo za one koji možda nikad nisu bili i ovo slušaju, gledaju, što mogu naručiti za ručak?
ŠG: Ja uvijek kažem da ne treba puno izmišljati o nekim jelovnicima. Kako ste maloprije spomenuli Klis ili Sitno Gornje za pečeno, znaju da idu u Sitno na pečeno. Mosor, ljudi dolaze i znaju da će biti dobar pašta fažol, dobar kiseli kupus, prilog kobasice i suho meso i jedan napitak koji je zaštitni znak – planinski čaj. Ja u tim vremenskim periodima kad te trave rastu berem, sušim i napravim mix od sedam-osam trava.
Onda su neki ljudi rekli: 'Ajme, prekrasan! Dajte molim vas, zašto ne stavite u kesice pa ljudi bi kupili, prodajte!' i ja kažem – a ne nema šanse! Zašto? Taj čaj se može popiti samo na Mosoru. Ako ga ja budem distribuirao onda ćete imati svi kući – a ovako morate doći na Mosor! Tako su te neke stvari koje su zaštitni znak i na koji su ljudi navikli i sretni su kada to imamo.
RP: Taj čaj, je li možda naslijeđen recept od neke starije ekipe?
ŠG: Ne, to je moj recept. To sam ja baš ovako nekako malo listajući i gledajući napravio mix i svi su oduševljeni. Ja se znam našaliti kao: Koliko je vrsta? Osam. A kad je društvo žensko onda ja kažem ima još jedan deveti i večeras kad suprug dođe kući bit će velikih problema, to je afrodizijak. Onda se naravno nasmijemo. Nastojim u svim ovim godinama uvijek biti ljubazan, nasmijan, dočekat goste s osmijehom i to ljudi prepoznaju i svi kažu: 'Baš smo nekako sretni'. I kad dođu i otiđu, uvijek kažu: 'Hvala vam'.
Imali smo nedavno goste iz Novog Sada koji su fascinirani ljubaznošću, Domom. Iz Slovenije i naravno iz cijele Hrvatske. Uvijek nas pozivaju: 'Dođite kod nas, vi ste nas lijepo ugostili'. To je naravno naša profesionalna obaveza ali i takav sam čovjek da volim bit ljubazan.
Uvijek ja kažem, domaćinstvo i dobar domaćin čine ambijent i okruženje u kojem radite još boljim.
RP: Špiro, ja sam stotine puta bio na Domu i nisam te nikad uhvatio na lijevoj nozi. Nikada nisi opsovao – ne ispred gostiju, nego ispred mene, ispred ljudi ono kad se opustimo. Zbilja staložen, strpljiv i marljiv.
ŠG: Zbilja godine čine i život, a imamo neki i dress code. I ovako često puta u razgovorima, čak i ako netko nešto i malo pokuša reći, meni kćer reče – jedna je pedagog, jedna je glumica koje su učile neke stvari i kako se govori, i naravno ja sam neke stvari učio u školi – nastojimo biti dobri domaćini, ljubazni jer je to način kako treba.
To je preporuka, ne samo ja kao na Mosoru, nego svi ljudi: jednoj dobroj komunikaciji, jednom dobrom pristupu. Naravno, nekad je i bio neki problemčić ali se uvijek riješi. Što je sreća, na planinu obično dolaze ljudi koji su sretni, odnosno žele se opustiti i žele doći u jedan ambijent prirodni, žele se malo odmaknuti od gradske vrve pa je nekako to sve skupa izmiksano. Dobro se osjećaju, prošetali su, imaju prekrasan pogled prema našem Splitu i okruženju. Ja uvijek ponavljam: na Mosor je doći zadovoljstvo i uvijek je lijepo.
RP: Desetljećima ste domar. Desetljećima ste na planini. Kada usporedite one vaše prve domarske dane, koliko ste se promijenili ne kao domar – jer ste se puno promijenili – nego kao osoba?
ŠG: Nekako sam i ja postao malo smireniji. Pa čak bi rekao malo i, ajmo reći, pametniji. Ali smireniji, vidim drugačije neke ljude, tko sve dolazi, koja struktura ljudi, da se mora drugačije razmišljati o svim tim životnim pričama, situacijama. Život je lijep, samo ne treba uvijek trčati za nekim novcima. Naravno, treba se truditi biti uspješan i poslovan, ali mislim da imaju mnoge stvari u odnosu na poslovni svijet prioritete: da ste vi sretni, da vam je obitelj u redu. Nije sve u nekim novcima i bogatstvu. Mnogi dođu i kažu: 'Ma kakvi novci, došli smo na Mosor – to mi je najveće zadovoljstvo i najveće bogatstvo, baš sam danas uživala, vraćam se kući sretna!' i naravno da će onda u ponedjeljak ići na posao sa većim elanom, većim zadovoljstvo.
Poručujem: ne trebate uvijek doći u Planinarski dom, ali prošetajte blizu Doma. Mosor je predivan. Ima toliko predivnih vrhova. Od Lugarnice do sv. Jure, da ne nabrajam dalje, uvijek imate predivne ture, od 15, 30, 40, dva sata. Možete ići prema Donjem Dolcu, prema Kotlinicama, spusti se u Žrnovnicu, Tugare. Mosor zaista pruža toliko staza, mogućnosti povratka, treba samo doći i nećete sigurno pogriješiti.
RP: I onda još dođete na Dom i pojedete savršen kiseli kupus sa kobasicom i onda još vam se servira od strane Čile. Ja ne mogu na spomenuti legendu Čilu koji je u zadnje vrijeme sve češće u kuhinji. Splićanin koji je to prihvatio.
ŠG: Čile je dugogodišnje planinar, bio je pročelnik sekcije za markiranje i tako. Naravno, imao je svoj posao, svoju obitelj. Sad kad je ušao u mirovinu, počeo je češće dolaziti, a onda se nekako s nama udruži, s nama se približio, s nama se sprijateljio. Na neki način je naš, ja rečem vanjski suradnik. Zaista nekako se nasmijemo, pun je duha, veseo. Baš mi je drago da dolazi. I on i mi, nekako smo se našli, jedan mix napravili. Moja kćer i on često se znaju šaliti, zafrkavati na račun jedan drugoga tako da, evo. Baš mi je drago da ste rekli da rečemo dvije riječi o našem Čili, odnosno Bogić Ivici. On je nekako naš jedan zadnje dvije godine-tri naš suradnik. Dolazi uvijek na vrijeme, odgovoran, najviše puta dežurni. Onda on primi goste, pa pomogne tako da hvala i njemu.
RP: Dom ima i svoj vanjski objekt, to je ovaj kamin?
ŠG: Gdje se sad vanjski kamin, to se ’95. obnovilo i napravio prekrasan kamin, Mi smo kao uprava odredili da taj objekt uvijek bude otvoren, jer nikad se ne zna kad će proći putnik, namjernik, planinar. Uvijek može tu ući, može ispeći jer imamo prekrasan roštilj, čak imaju klupe i može prespavati. Na taj način smo željeli da Dom ima jedan drugi objekt koji pruža mogućnost bilo kad i u bilo koje doba dana, godine, noći, vremenske neprilike doći i da se može tu smjestiti.
RP: Alternativno sklonište.
ŠG: Apsolutno.
RP: Moram sad kazati da je upravo ispred toga kamina, za one koje ne znaju, baš kao što postoji recimo meteorološka postaja na Marjanu koja ima kontinuirani niz od nekih 80 godina, vjerovali ili ne ali državni meteorološki zavod tadašnje države je 10 kontinuiranih godina obavljao službena meteorološka mjerenja na Planinarskom domu Mosor, ta lokacija se zove Ljuvač. Deset punih godina. Tko je to radio?
ŠG: To je jedan od predivnih u ono vrijeme domara tamo od mislim ’54./’55. do ’63./’64. gospodin Jurlin Miro i njegova supruga Slavka. Oni su bi također tada bili domari. On je imao nekih zdravstvenih problema što se tiče astme. On je napravio ugovor s Metereološkim zadovod i dobro ste rekli, deset godina su se mjerili svaki dan.
RP: Svaki dna u tri termina.
ŠG: Njemu su se tad rodila djeca, Goran koji je bio isto aktivni planinar i kćerka Vesna. Oni su gore odrasli, tad nije bilo struje. Inače, struja je na Planinarski dom Mosor došla 1967., kad smo mi počeli biti. Prve dvije godine, mi smo bili bez struje kao domari.
To je nevjerojatno. Oni su vam dvije godine – Goran dvije godine a Vesna jednu – svaki dan s Planinarskog doma Mosor išli u Osnovnu školu Sitno Gornje na noge, lao djeca od šest i sedam godina. I onda su '64., odnosno ’63. otišli živjeti na Šine. Nažalost, Gora je preminuo, njegova mama Mira još je Živa i njegova sestra Vesna koja uživa u Solinu. Tad su oni bili domari i oni su bili ti koji su vršili mjerenje i zapise slali su Metereološkom zavodu.
RP: Špiro, sad ste mi skroz zadali novinarsku temu da pronađem tu obitelj i da tu priču plasiramo u javnost.
ŠG: Kad me pitaju tko je kad bio domar, ja sam malo ušao u povijest i inače po tom pitanju imam dobru memoriju. Nedavno je za 8. mart u HPD Mosor bila izložba, Žana Hrkaš – pročelnica Foto sekcije – je to krasno odradila. Pa je željela na neki način – i treba tako – posvetiti ženama koje su bile domarke, odnosno koje su bile supruge ili domarke.
Napisao sam joj jedan popis, kad je tko bio tako da ja to sve znam i nabavio sam slike svih tih žena i onda je to jedno vrijeme bilo izloženo u prostorijama našeg Društva i bilo je posvećeno ženama, odnosno suprugama koje su bile domarke same ili su bile supruge od domara. Kao moja mama koja je bila supruga od domara, moja žena koja je bila supruga od domara, moja kćerka… Onda sam spomenuo žene domarke žene koje su sudjelovale u nekim poslovima, kao moje druge kćerke, moje sestre koje su pomagale mnogo puta.
Moram još spomenuti. ’91. kada smo preuzeli Dom, onda smo skupa preuzeli ja i moja supruga i moja najmlađa sestra i njen suprug Bože Radelja i Lenka. Onda smo bili skupa 10 godina domari. Oni su zbog nekih životnih okolnosti rekli: 'Ne možemo više, ne želimo'. Onda su oni otišli, a ja sam to onda nastavio sa suprugom koja je to uvijek vrijedno radila i odrađivala.
RP: One poznate, jesu li to jelke ispred Planinarskog doma, ili je to druga vrsta?
ŠG: To je isto vezano za obitelj Gruica. Moj tata je meni ispričao. One su posađene 1927. i posadio ih je Gruica Ante, i to je stric od mog tate koji je bio to da lugar. Evo sad nažalost nedavno smo jednu ispilali, sad se i druga suši ali to je život. Stogodišnje su i kao i ljudi sve ima svoje životni vijek. Ali evo mi ćemo se potruditi, čak moj Matej – koji je onako malo jedan fanatik po pitanju ekologije i zelenih površina i zelenila, ja idem koji put i slučajno nađem suhi bor i on kaže: 'Čekaj, čekaj, čekaj, nemoj ga molim te pilat, neka stoji još jednu godinu možda će prozelenit!'
Evo sad planiramo gdje se osušila ta jelka posaditi jednu novu i ovu drugu tako da netko za 100 godina i kaže: 'To je posađeno prije 100 godina'.
Nažalost imali smo 17. 7. 2017. veliki požar koji je dosta poharao tu šumu. Na našu sreću i zahvaljujući mojoj malenkosti, članovima GSS-a, volonterima, ljudima i članovima HPD Mosora, ipak smo uspjeli obraniti na nekih 150 metara od Doma. Jedan dio je ostao zaštićen u zelenilu, čak nije previše slika loša. To se sad ispilalo, to je šumarija odradila. Čak su počele nicati neke nove vrste biljaka. Priroda čini svoje, obnovit će se šuma, radi se na pošumljavanju. To je jedna sličica koja je bila dosta ozbiljna dosta zabrinjavajuća, dosta šokantna. Jedan od težih trenutaka.
Najteži trenutak koji nam se desio na Mosoru je umiranje naših dragih planinara Aleksandra Stamenova i njegova brata Milana Mikija i Bugija, koji su umrli meni na rukama. Da idete napraviti scenario za takav odlazak, ne vjerujem da bi se sjetili – a desio se.
RP: Oprosti Špiro, to je jako emotivna tema pa bi to samo za one naše gledatelja koji ne znaju podsjetio da su to ljudi koji su faktički svaki vikend bili desetljećima na tome Domu i svi koji su dolazili na Dom navikli su na njihovu ljubaznost, na njihov osmijeh.
ŠG: Tako je. To je nevjerojatno. Pogotovo Milan, naš Miki. On je svaki vikend bio. On je radio u bolnici pa bi vikendom dolazio i bio je uvijek na usluzi bilo kome da se što desilo. On je bio inače medicinske struke pa je uvijek – i previjanje ili masaže i pomoć. Bio je tu neizmjeran.
Bugi je bio član GSS-a koji je uvijek izlazio na akcije, koji je prilikom raznih događanja spremao po terenu hranu za GSS, bio je sklon kuhanju.
To je nevjerojatno. Mi smo u 19 sati, ja i moja supruga i oni smo bili, bila je baš tako kišna večer, maglica. Jeli, pekli smo lignje, gledali televiziju, smijali se. U jednom trenutku je Miki išao tamo do izvora, zvani Novak, da će možda uzeti vode u bocu. Možda se već tad lošije osjećao, pokazala je poslije obdukcija da je od srca. Mi smo ga išli u jednom trenutku tražit, nema ga. Ja sam izašao vani, pas mi je zalajao. Vidim mu lampu da gori, dođem tamo i vidim da je u jednom stanju, da je vjerojatno umro. Zovem suprugu i njegovog brata da mi dođu pomoći.
RP: To je na 100 metara od doma.
ŠG: Tako je.
I brat je došao pomoći. Toliko je bio emotivno vezan za svog rbata, napravio je tri koraka natrag, rekao: 'Brajo, ja ne mogu' i on je pao na leđa. Kako je bila kiša, bio je izvor dosta jak, padnem i ja na leđa, Miki na mene. To je jednostavno scena koju zaista… Sad je prepričavam sa puno emocija.
Srećom, moja supruga je bila malo dalje, nije sve vidjela, ali doživjela je šok. Tad je doživjela jedan strašan stres i zbog toga ima nekih zdravstvenih problema. Bili smo sami dva i pol sata gdje me tjerala da njih čuvam, pa me zvala da nju čuvam, da će umrijeti ako ne dođem.
To je jedna od tužnijih priča, ali znate šta. Miki i Bugi, pogotovo Miki, su toliko voljeli Mosor, i ako je trebalo da umru i da ih je pitalo gdje će umrijeti i na koji način, mislim da bi to odabrali. Tako je sudbina htjela. Ispraćeni su dostojanstveno i uvijek im hvala za sve što su napravili. Uvijek se sjećamo i obnavljamo njihovu spomen ploču sa cvijećem, tako da to su zaslužili i evo to su zaslužili.
Nakon tri mjeseca, umre mi Miha, također. Hvala vam, ne bih ga zaboravio. On me zove: 'Dođi Špiro, molim te, nešto mi je loše, boli me lijeva ruka', bio je nekih 200 metara od Doma, a ja sam baš tad bio brat neke trave za čaj. Ja kažem, miruj i trčim do njega i putem sretnem jednog prijatelja. Baš je tu bio liječnik koji je skupa sa mnom dotrčao, još je bio topao i pokušali smo reanimaciju. Nažalost, i on mi takoreći premine na rukama. Ali to vam je sudbina, život, i treba ići dalje.
RP: Još jedan čovjek od Mosora koji je dušu ostavio na svome Mosoru.
ŠG: Apsolutno, naš Damir Mihanović Miha. Koji je čak jedno vrijeme bio pročelnik za održavanje lugarnice. Bio je vrijedan, famozan i dobar ali eto, i njega je sudbina odredila da tu umre. To vam je život. To malo ostavi traga ali morati biti hrabri i sjetiti se predivnih trenutaka.
Ja uvijek kažem, na Mosoru sam upoznao toliko divnih ljudi, prijatelja, pjesme. Tako divnih dočeka je bilo da to jednostavno je neponovljivo. Kada dođu mnoga društva iz Hrvatske, iz susjednih zemalja, uvijek se družimo, uvijek se zapjeva, uvijek se dobro pojede, uvijek se čuju neke lijepe priče. Ima Terezina pjesma 'Pamtim samo lijepe riječi' tako i to, pamtim samo lijepe trenutke, ali naravno treba se sjetiti ljudi koji su na takav način otišli, ali moramo im biti zahvalni jer su dali puno za Mosor i puno su ga voljeli.
RP: Ja se toplo nadam da će netko dati ruke oko pisanja biografije, vi imate što za ispričati.
ŠG: Naše HPD Mosor za 100 godina radimo monografiju, pa sam i ja u komisiji koja će napraviti jednu priču o našem Mosoru tako da znam mnoge stvari, puno sam toga doživio, upoznao, tako da evo nadam se da ćemo za 100 godina izdati monografiju i da će imati jednu lijepu priču. Naše društvo zaista je poznato, priznato, vrijedni su ljudi koji to rade i puno im hvala.
RP: Ja vjerujem da ta priča mosorska neće proći bez dva lika koji se zovu sa Š a nije Špiro.
ŠG: Naravno, one su jedne prekrasne drage životinje. Kad kažu magarac da nije dobar, ja vam to odmah demantiram. Ja vam imam dva magarca, naravno opskrba doma se vrši na taj način.
RP: A kako se zovu?
ŠG: Oni se zovu Škegro i Šuker.
RP: Bivši ministri.
ŠG: Ja sam kupio jednog i onda sam ga pitao kako se zove i rekao je Škegro. Onda kad smo nabavili drugoga onda moramo i njemu dati ime ministra financija, i onda je u tom trenutku bio Šuker.
Dva magarca koji su zaista na svoj način kao životinje prepoznati jednoga djeca dođu pitaju: 'A gdje je Škegro? Gdje je Šuker?' Baš je lijepo nekako, ta dječica mnoga prvi put vide magaraca na Mosoru pa su sretni. Pa se slikaju, popnu na magarca, popričaju, pa dožive to. Imamo dva psa, Arija i Ćuku. I najnovije stanovnike, Josipa mi je nabavila dvije mace – Jaca i Branko. Evo nekako imamo dvije mačke, dva psa, dva magarca.
RP: Životinjsko carstvo.
ŠG: To je lijepo.
RP: Špiro, školski sat nam je prošao brzo, pred samim smo krajem. Moram kazati našim gledateljima da je Planinarski dom na Mosoru jedan od vrlo rijetkih takve veličine i važnosti da nema pristup asfaltnom cestom. Rekli smo da dostava ide preko Šukera i Škegre. Hoće li se to tako zadržati?
ŠG: Svaka stvar ima i dobre i loše strane. Naravno, da dođe cesta, onda bi Dom bio pristupačan mnogima. Dapače, to ništa nije loše. Međutim, mislim da bi izgubio tu draž da ipak ostane ovako kako je. Samo što su čak u nekim planovima da bi se eventualno napravila mala žičara za dostavu hrane.
Kad me pitaju: 'Ajme, kako to vi idete, koliko puta?' Pa evo jedan izračun da se samo jedno 6000 puta popeo na Mosor, pa mi je prijatelj rekao: 'Ti si se jedno 180 puta popeo na Mount Everest gore i dolje s teretom'.
Ja kad kažem: 'Idem čas skoknit na Mosor' pa mi kažu, kako skoknit? Ali to je meni zaista tako. Ja sam prije 15 dana, ranije se ustao, uzeo ruksak i otišao na Mosor. Išao sam gore u šest sati, stavio čeonu i to je zadovoljstvo. Doživjeti svitanje ili u sumrak ili po noći pogledati panoramu Splita.
Onda sam išao gore i vratio se. Došao sam u kući i rekao ženi: 'Daj, digni se, kava je gotova' i ona me pita gdje ću s ruksakom na leđima. Ja govorim da sam bio na Mosoru i ona meni da nisam normalan.
To je zaista skoknuti ako se posložite u glavi da nije teško. Ako kažete da je to teško onda je uvijek teško. Ja uvijek na Mosor idem sa zadovoljstvom. Rekao sam brojku od 6000 puta, sigurno je i više. Šest puta mi je sigurno bilo ne teško, nego imao sam nešto i ne bih sad išao. Ali kad to volite, kad hoćete, kad želite, kad si posložite u glavi i naravno ako ste zdravstveno okej i ako ste adekvatno obučeni bez obzira na vremenske prilike ili neprilike, to uopće nije problem. To je jedna šetnja.
Opet ću se referirati na to što ste rekli za cestu, to bi bilo predivno ali mislim da bi onda Dom postao jedno svratište, uz dužno poštovanje prema svim ljudima, svih mogućih struktura i svih mogućih ljudi. Neka ostane ovako i mislim da je to lijepo da prošetaju, s tim da se eventualno neka žičara napravi za dostavu hrane da se tako lakše funkcionira.
RP: Moje skromno planinarsko mišljenje je da vas potpuno podržavam u tome stavu. Meni su i Sitnjani rekli da neće dat svoje zemlje za taj asfalt, da to ne daju. Ali žičara da, to će svima koristiti.
Sami ste rekli, uskoro se bliži 45. godišnjica godina kontinuiranog bivanja vaše obitelji na tome Domu. Ja ću vam kazati, nema odstupanja, morate bar 50., to je neka obljetnica, 45. mi nije nešto.
ŠG: Hvala Rade na tim željama. Ja bi sad rekao neka se to ostvari, ali neću ni demantirat ni potvrdit. Ja imam nekakav plan, a vidjet ćemo vrijeme što život pokaže, pa ako bude tako neka bude.
RP: Evo dragi gledatelji, to je bio prvi podcast DalmacijeDanas. Bio je naš gost legendarni mosorski domar Špiro Gruica. Špiro?
ŠG: Evo ja bih se obratio još našim dragim Splićankama i Splićanima i naravno svim ostalim gledateljima koji gledaju ovu divnu emisiju: Dođite na Mosor. Prošetajte do naše planine, vidjet ćete kako krije bezbroj ljepota, imate bezbroj staza. Ne morate doći do Doma, možete doći na bilo koji brežuljak, uvijek ćete uživati. Još jedanput hvala vama, hvala Rade i vama, i svim gledateljima DalmacijeDanas.
RP: Hvala.
Članak je objavljen u sklopu projekta koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
