Jučer je u trofejnoj sali poljudskog stadiona, u nizu vitrina Hajdukovih velikana, otvorena i vitrina posvećena Vinku Cuzziju. Izložen je Hajdukov dres pokojnog Vinka te memorabilije iz njegove bogate karijere i života.
Okupila se Hajdukova obitelj – brojni veterani, prijatelji, kao i članovi obitelji Cuzzi: supruga Ranka, sin Ivo i unuk Duje.
Tako se legendarni Hajdukov kapetan pridružio nizu nekadašnjih igrača i trenera kojima Hajduk odaje posebnu počast u salonima stadiona. Cuzzijeva vitrina tako će, uz one Bernarda Vukasa, Frane Matošića, Ljubomira Kokeze, Vladimira Beare, Slavka Luštice, Ivice Hlevnjaka, Šime Poduje, Lea Lemešića, Ante Biće Mladinića, Tomislava Ivića i Pere Nadoveze, krasiti poljudske salone i pričati priču o velikoj i slavnoj povijesti „bijelih“.
A tko je bio pokojni Vinko? Bio je to istinski gospodin u svijetu nogometa. Intelektualac i domoljub, kojem je, posve prirodno, pripala čast da predvodi veliko Hajdukovo izaslanstvo koje je 1990-ih primio Sveti Otac – papa Ivan Pavao II., tada i sam proglašen svetim. U izaslanstvu su bili i članovi kluba, splitski gradonačelnik Nikola Grabić, nadbiskup splitsko-makarski mons. Ante Jurić, kao i novinari koji su u to vrijeme u stopu pratili Hajduk.
Vinko Cuzzi tada je u ime Hajduka zahvalio Svetom Ocu na ukazanoj časti i potpori Hrvatskoj u vrijeme Domovinskog rata i pravedne borbe za nezavisnost. Uglednik, dugogodišnji sudac Županijskog suda u Splitu, bio je izrazito cijenjen i voljen u stručnim i sportskim krugovima.
U danima kada je Hajduk 1995. godine igrao četvrtfinale Lige prvaka, na čelu Skupštine kluba bio je upravo on – gospodin i intelektualac, kakav se samo poželjeti može u sportu.
Svoju igračku karijeru započeo je u teškim vremenima na Starom placu, kada se Hajduk borio za opstanak i gubio finala Kupa. Rođen poput Bukle Hlevnjaka i Zvonka Bege – malo prekasno za legendarnu generaciju Bajde i Frane, a prerano za „Zlatnu“ generaciju Jure i Šure. Da je bilo drukčije, možda bi njegova karijera bila još veća i uspješnija.
No zato pamtimo osvajanje Kupa 1967. godine. Stari plac bio je u bijelom, a pored trofeja stajala je mlada nada – tada junior Jurica Jerković. Kao da se već tada znalo da će generacija Jure i Šure uskoro osvojiti pet uzastopnih kupova. Kapetan Vinko tada je podigao prvi trofej Kupa, kada je Hajduk s 2:1 pobijedio snažno Sarajevo.
I nije ni važno što se domaćinstvo finala „izvlačilo“ u opuštenoj atmosferi restorana Javor u Podstrani, niti što je splitska funkcionarska ekipa možda malo i „navukla“ Sarajlije da se utakmica igra u Splitu – u južnjačkoj atmosferi Starog placa.
Biranim riječima o Vinku Cuzziju danas je govorio i Ante Ivković Zonzi, njegov suigrač iz 1960-ih i dugogodišnji tajnik Hajdukovih veterana.
Vinkov utjecaj bio je presudan i kada je u Hajduk, šezdesetih godina, stigao Đemaludin Mušović. Bio je to „transfer desetljeća“ – dolazak centarfora Sarajeva. Tisuće Splićana dočekale su ga ispred kancelarije tadašnjeg nogometnog saveza na Rivi, nadajući se da počinje gradnja nove velike momčadi, nakon godina krize bez rezultata i bez novih „tića i rebaca“ iz Hajdukove škole.
Autor ovih redaka osobno je poznavao gospodina Cuzzija i sjeća se šetnji i razgovora uz obalu na Zvončacu. Vinko je uvijek imao što reći – o nogometu, kulturi, društvu...
I baš je lijepo što je upravo Slaven Bilić, obiteljski prijatelj i nekadašnji Vatreni, danas govorio o Vinku na Poljudu. Bilić je, poput Vinka, diplomirani pravnik i intelektualac – rekli bismo, pravi nasljednik njegove misli i stila. I životni prijatelj Vinkova sina Ive, koji je u ime obitelji zahvalio klubu i svima okupljenima.
