Čim smo sjele na kavu, našoj su sugovornici odasvud počeli mahati mladi ljudi u prolazu. „Studenti“, s osmijehom je napomenula, a na pitanje kako je zovu jednostavno je odvratila „Pa najčešće me svi zovu Karolina“. Karolina Šuša plesačica je suvremenog plesa, pjevačica i izvođačica koja, kako sama kaže, živi, radi i ljubi u Splitu.
Zanimljiv naglasak objašnjava rođenjem u Opatiji i studijem u Zagrebu, a na upit otkud na splitskoj adresi odgovara kratko i slatko: „Zaljubila sam se.“ S ovom zanimljivom samostalnom umjetnicom razgovarali smo o plesu, pjevanju, poziciji umjetnika u Hrvatskoj, ali i o uzbudljivim nadolazećim projektima koje njezina publika željno iščekuje, među kojima prednjači Cabaret à la carte koji će se izvesti 8.6. u sklopu Teatra uz more u Lori.
Završili ste studij anglistike i komparativne književnosti. Kako ste se uopće našli u svojoj današnjoj ljubavi – plesu? Jeste li prije radili u struci?
Počela sam plesati tek kad sam došla na fakultet, što je relativno kasno za početak. Ples se uskoro intenzivirao i paralelno sam počela raditi predstave, ali radila sam i u struci, u školi stranih jezika. Na kraju je nekakvim logičkim slijedom u tom miksu poslova jedan istisnuo drugi, prevagnula je ljubav prema umjetnosti. Zatim sam se preselila u Split u kojem umjetnost suvremenog plesa baš i nije cvala. Sad je situacija već mnogo bolja. No početak nije bio jednostavan. Prvih pola godine imala sam osjećaj da sam se pretvorila u kauč i da ne znam što dalje. Moj dolazak u Split nije bio planski nego sudbinski – zaljubila sam se u Dalmatinca, a neće on valjda iz Splita? (smijeh) Prvo sam počela raditi u plesnom studiju u Šibeniku, zatim u HNK-u kao vanjska suradnica na nekolicini projekata. Što se prvotne struke tiče, radim turističke biciklističke ture na engleskom pa sam donekle „ostala“ u jeziku, tu i tamo mi dođe da nešto prevedem, pročitam… Ponekad poželim i održati neki sat, ali to nije konstanta kojoj bih se sad vratila.
Kako ste se našli u kombinacijama splitskog kazališta? Također slučajno ili planski?
Ne mogu se ne nasmijati kad se sjetim te priče. Javila sam se tadašnjem intendantu Goranu Golovku prilično pretencioznim mailom s biografijom (razmišljala sam kako ga nasloviti – kao i milijun drugih – molba za posao ili – Karolina Šuša je u gradu!) i preporukama ljudi s kojima sam surađivala, zatim sam otišla na intervju i obećao je da će mi se javiti, iako je iskreno napomenuo da ovdje nema baš plodnog tla za suvremeni ples. Bila sam tim sretnija kad me nakon godinu dana zvao da radim na scenski pokret na predstavi „Nosorog“, gdje smo surađivali i s profesoricom Brunom Bebić. Bio je to uistinu velik zalogaj, izazovan zadatak i atraktivno umjetničko ostvarenje. Kad im je nakon nekog vremena zatrebalo pojačanje na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu, zvali su me da dođem asistirati mladim studentima glume. Očito sam nešto bila napravila dobro!
Kakav je osjećaj raditi s mladim glumcima na UMAS-u?
Lijepo mi je. Nikad nisam imala dugoročne planove što se poslova tiče, ali ovo izgleda kao smislena priča. Još moram shvatiti kako funkcionira čitav taj akademski sustav. Oduvijek sam freelancer, nisam navikla raditi u kolektivu, to je novo iskustvo.
Dakle, dugoročnost nije prvi argument koji uzimate u obzir u umjetničkom poslu?
Ne mogu dugo raditi stvari u koje ne vjerujem, najjednostavnije rečeno. Moj posao mora imati smisao i biti u suglasju s onim zbog čega sam na svijetu.
- godine zaslužili ste status samostane umjetnice. Je li to promijenilo Vašu poziciju na tržištu, ili možda percepciju sama posla?
Prikupila sam svoje uratke i sreća je htjela da odmah dobijem taj status, iz prve. Naravno da ti nešto znači i mirovinsko i zdravstveno osiguranje, svijet je danas takav da ne znaš hoćeš li doživjeti mirovinu. Status samostalna umjetnika nosi i određenu težinu u struci među kolegama, daje neke olakšice pri potpisivanju ugovora, ali što se tiče općenite sigurnosti u poslu – mislim da takvo što ne postoji. Iako je naporno ne imati rutinu, jer biti svoj šef nije uvijek romantično i moraš se kontrolirati u svojim zadacima, a za to je potrebna disciplina, ja sam zadovoljna kako se sve odigralo. Što se tiče financijske strane medalje, novac gledam kao posljedicu posla, a ne kao cilj potrage, to bi bilo promašeno.
Kako je biti plesač u Hrvatskoj i kako se naša kultura odnosi prema plesačima? Dojam je da je ples dugo djelovao izvan institucionalnih okvira, a samim time živio u opasnosti od podcjenjivanja…
Pri Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu sad postoji plesni odsjek, ujedno i najmlađi, koji u okviru programa Suvremeni ples nudi izvedbeni i nastavnički smjer. U nečijem sam intervjuu koji je bio vezan za zakon o kazalištima pročitala zanimljivu rečenicu – u Hrvatskoj manjka kulturne potražnje i kulturne infrastrukture, ali još uvijek ne i kulture ponude. Na polju suvremenog plesa strašno se puno proizvodi. Ove je godine, čini se, Ministarstvo iskreno pristalo uz svoju priču o decentralizaciji pa su i brojni splitski umjetnici dobili poticaje za svoje programe. Problem je i što smo navikli svoje financijere da konstantno radimo s malim, jedva dostatnim iznosima. Snalažljivost je sjajna, ali za kulturu se i dalje premalo izdvaja.
Zadnjih nekoliko godina fokus je i na natječajima za razvoj publike. Bilo bi dobro da suvremeni ples uđe i u kurikulume osnovnih i srednjih škola. Već u osnovnoj školi djeca znaju što je opera, znaju kakvo pjevanje očekuju, što je libreto i što je orkestar, no o plesu neće čuti ni pročitati u svojim udžbenicima. A suvremeni je ples vrlo širok i možete završiti na nečemu vrlo konceptualnom i zapitati se – što je ples, gdje počinje i gdje završava? Suvremeni teatar i ples prostor su preispitivanja, ali moramo odgajati publiku prema širokim vidicima. Takva umjetnost voli ispitivanje rubnih područja.
Svojoj ste bogatoj i šarolikoj biografiji dodali i rad s djecom. Kako uspijevate pomiriti suvremeni ples s brojnim projektima koji izlaze iz njegovih okvira?
Trenutačno vrlo malo plešem suvremeni ples. Otvorila sam svoju umjetničku organizaciju „Naturščik“ koja producira dva stalna projekta. Jedan je Cabaret à la carte, a drugi je Kate koju znate, projekt započet u pandemiji. Odlučila sam djeci svaki tjedan preko Zooma pričati priče za laku noć, iako su bile toliko šarolike i živahne da su roditelji rekli da nisu baš za laku noć, ha-ha! Držala sam i radionice, snimili smo film… Volim rad s djecom, mama mi je teta u vrtiću pa imam tu sklonost, a volim i pripovijedanje. Shvatila sam da imam i taj „mot“ iz komada tkanine napraviti maštoviti kostim pa sam se i time rado igrala. Ove nam je godine prošao i projekt TASK – suradnja s mladim plesnim umjetnicima i koreografima. Potičemo rad mladih autora, uglavnom u području suvremenog plesa, a radim i jedan svoj projekt vezan za glas i tijelo.
Važan je dio Vaših nastupa i pjevanje. Je li se ljubav prema pjevanju rodila paralelno s plesom?
Oduvijek sam gledala mjuzikle, ali nisam se u tome okušala i dugo sam se tražila, nema što nisam isprobala – stolni tenis, natjecanja iz matematike… Sad sam tek malo bliže cilju te potrage, moram oljuštiti sve žive slojeve i isprobati da vidim na čemu sam. Uvijek sam voljela pjevati, ali nikad nisam razmišljala o sebi kao o pjevačici, s tim sam aspektom također počela uvjetno rečeno kasno. Ako sam u ples ušla u dvadesetima, mogla bih reći da sam pjevanje otkrila u tridesetima. I jednom kad sam krenula, razvijalo se brzo. Kad ne znaš koliko ne znaš – onda si jako hrabar! Danas se smrznem kad se sjetim kakve sam se pjesme usudila pjevati, neznanje mi je dalo tu ludost i hrabrost. Bacila sam se naglavačke pa sad putem hvatam znanje i tehniku.
Vaš je plesački put uključio i nekoliko zanimljivih turneja po inozemstvu. Možete li izdvojiti najdraže?
Polugodišnja turneja po Dunavu koju sam odradila s jednom kanadskom kompanijom bila je sjajno iskustvo. Muž i žena, vlasnici kompanije, žive na tom riječnom brodu. Spuštali smo se od Beča preko Crnog mora do Istanbula. Tu mi je možda u sustavu i ostao taj poprilično ciganski, a istovremeno brodvejski moment. Na tom smo brodu i kuhali, i jeli, i čistili ga i spuštali jarbole s rasvjetom ispod mostova, a i izvodili predstavu. Kad bismo došli u neko mjesto, uvijek bi prvo došla djeca i gledala nas kao čudo. To je bilo izuzetno iskustvo, a dnevnik toga putovanja ujedno je bio i moj diplomski rad na teatrologiji kod profesora Senkera.
Bila sam i u SAD-u. Redatelj Robert Wilson održavao je ljetne rezidencije za umjetnike, prošla sam i provela pet tjedana na Long Islandu, to je također bila velika škola. Ondje sam shvatila da su za mene priroda i umjetnost jako bliske, neodvojive.
Cabaret à la carte jedan je od Vaših najzanimljivijih i najtraženijih projekata. Kako su izgledali njegovi počeci?
Cabaret je krenuo negdje oko 2014. još u Zagrebu, s jazz pjevačicom Lelom Kaplowitz. Kod nje sam išla na sate pjevanja i zajedno smo stepale na treninzima. Ona je vrlo brzo nakon što sam kod nje počela pjevati predložila da složimo cabaret. To je prvo bio projekt s dvije pjevačice i nešto malo pokreta, a onda se uključio i bend. Mnogo je posla u cabaretu, režija, scenografija, kostimi… Sve radimo sami, potpuna gerila, ali na to sam jako ponosna, na radničku pozadinu svega. Na pozornici si kao totalna diva, a iza zastora – teška „šljaka“. Voljela bih, doduše, nekad odraditi predstavu u kojoj se samo pripremiš za svoju ulogu, dođeš upjevan, donesu ti opran kostim… Voljela bih vidjeti kako je to vidjeti čisti kostim na vješalici, ha-ha! Na nezavisnoj sceni nije neobično da moraš znati raditi sve – od umjetničkog aspekta do marketinga i financija. Zahvalna sam što sam to sve naučila putem. Cabaret ljudi sve više vole, on se razvija, ja se razvijam s njim.
Što Vas posebno privlači u formi cabareta?
Gušt je što u koncepte osobe koja je izišla s Filozofskog fakulteta i učila o subverzivnim elementima, feminizmu i slično može ući plesačica u resama, s dekolteom, i zabaviti se. Čak me ni vlastite predrasude neće spriječiti u tome što radim! Nisam slučajno u početku tražila ženski bend, jako mi se sviđa taj ženski moment, cijelo to umjetničko razdoblje, to je prostor za novi format, vrlo široko polje izvedbe – pjevam, plešem, pričam. Neki su rekli da izgleda kao seksi stand-up, ali nemam unaprijed osmišljene šale. Pripremim, doduše, jedan svoj poetski uradak i pokušam disati s gradom u kojem nastupam, osluškivati komentare, šaliti se s aktualnostima. U formatu cabareta privlači me to šarenilo i različiti elementi, jako je fluidan, može svaki put biti drukčiji, a odgovara mi i što se mogu igrati dive.
Koja je Vaša sljedeća izvedba?
I na naše veselje i na veselje publike – Cabaret à la carte izvodi se 8.6. u sklopu Teatra uz more u Lori. Bit će to zanimljiv pjevačko-plesni show pun smijeha, glazbe i dobre zabave. Nas sedam – Petra Ferić (klavijaturistica), Piero Malkoč (kontrabasist), Igor Ivanović (klarinetist i saksofonist), Mijo Vrvilo (bubnjar), plesačice Ana Maria Prijić i Bruna Pezzi te ja kao koreografkinja, plesačica i pjevačica, pobrinut će se da ljubitelji cabareta i mjuzikla dođu na svoje!
Osjećate li tremu prije ili za vrijeme nastupa?
Jako! Iskustvo donekle pomaže da se ne vidi, ali ja je osjećam.
Kako se zamišljate u budućnosti? Ples, pjevanje – još nešto?
Voljela bih u budućnosti imati neki mali centar koji bi bio negdje u prirodi – gdje bi kopati vrt i proizvoditi umjetnost išlo jedno uz drugo. Ljudima treba umjetnost i utješno okruženje. Čini mi se da svi mi prisilno vjerujemo u ovu neku viziju svijeta u kojoj smo odvojeni, jedni drugima neprijatelji, u kojoj gledamo kako ćemo zeznuti druge i biti zeznuti… To je iskrivljen i namješten „default“. Zato želim prostor u kojem možeš biti slobodniji i sretniji, to nam je potrebno. A umjetnost je idealan prostor slobode.
