U najavi predstave ističu da je nastala „u ženskom procesu rada žena sa ženama o ženama u ženama i za žene, klasificirajući se kao isključivo ženska predstava koju potpuno boli briga, uvo i đon za muški pogled.“
Tri su glumačke (ne)sretnice koje su punokrvno oživjele tri tipične napaćene, ali ne i namagarčene domaće žene Petra Kovačić Botić, Ana Uršula Najev i Ana Marija Veselčić.
Iako se autorice svojim tekstom i sjajnim glumačkim improvizacijama već na početku podsmjehuju sintagmi „autorski projekt“, prikazujući tipični malograđanski pogled na svijet i umjetnost, nećemo i ne možemo pobjeći od autoreferencijalnosti. Prije svega, spomenut ćemo neadekvatnost prostora u kojem autorski tim PlayDrame izvodi ovu predstavu. Amfiteatar Doma mladih uključuje poveću pozornicu koja je za potrebe ove gotovo komorne komedije i prevelika i preudaljena. Glumice zbog određene intimnosti i interakcije s publikom glume na prosceniju.
Ako ćemo razmišljati u smjeru da je publika (u kaputima) u prednosti jer takvo gledalište omogućuje održavanje epidemioloških mjera, to zacijelo ne ide u prilog glumicama koje u ljetnim kostimima glume ležernu kućnu atmosferu i zacijelo se smrzavaju tijekom gotovo dvosatne izvedbe. Činjenica da se PlayDrami, i to pogotovo u ovim nikad zahtjevnijim vremenima za kulturu, ne može omogućiti adekvatan prostor koji ni publiku ni autorski tim neće koštati zdravlja – dovoljno govori o gradskoj kulturi. Jedna od glumica u svojoj izvedbi s pravom replicira: „Dobro mi je šta se ugrijen kad iziđen vanka“. Time je predstava koja tobože ismijava društvenu kritiku i sama, s potpunim pravom, društveno kritična.
Vratimo se na samu predstavu. Glavni su likovi tri neimenovane prijateljice, kako Dalmatinci kažu – „prije“, mlade dalmatinske žene koje svoj pogled u svijet i zdravu trač-partiju usmjeravaju prema publici, praveći se da gledaju antičku tragediju. Ogledavajući se u ljudima koji na nekoliko sati žele pobjeći od svakodnevice i zabaviti se u stvarnosti se ogledavaju u sebi. Njihova introspekcija pokazuje da današnje žene i dalje žive u patrijarhalnom svijetu, da se ženski pokreti mnogokad ismijavaju i minoriziraju, da mitska postavka dalmatinske žene-majke-kraljice egzistira kao neupitna istina, da svako odstupanje od mitskog ŽMK bića stvara potpuno neuredan i disfunkcionalan svijet. Tekst pritom ismijava topose vlastite struke, propituje leksičku vrijednost „kazališta“ i „teatra“, cinično opisuje glumački posao i zaokružuje (tragi)komediju referiranjem na antičku ženu, Medeju, ističući da bi „dalmatinska mater zavrnila vratom i djeci i mužu, da može“.
„Prije“ ovoga autorskog tima žene su s manama i problemima, opterećene tuđim mišljenjima, muževima, djecom, svekrvama. Njihov scenski pokret pri opisivanju kućanskih poslova i koncepta rada mašine za pranje rublja, a posebno spolnoga čina, izaziva histeričan smijeh. Ono što nije nimalo smiješno logična su pitanja koja se tek počinju postavljati, primjerice – zašto se žena tretira i maltretira kao drugotno stvorenje zato što menstruira, zašto prevarena žena preispituje sebe i svoju (ne)mogućnost šutnje („Ne moraš ti baš sve čut'“) dok joj muž nabija rogove, zašto žena nema luksuz pivskog izležavanja i postajanja heroinom Super-linom? Svi su ti ozbiljni društveni stereotipi zapakirani u privlačan celofan našeg prisluškivanja jednog običnog prijateljskog popodneva popraćenog pjesmama „Magazina“.
Naslov „Sretna ne bila“ jedna je od grotesknijih kletvi iz pop-asortimana domaćih stihoklepaca. Međutim, komad kojemu se toliko smijemo nije nastao ni iz čega. Stvarnost vremena u kojem djeluju autorice predstave i dalje ostavlja prostor tomu da se u vlastitoj nemoći, prikazujući sav glib državnog nemara i društva krojena po mjeri muškarca, barem od srca nasmijemo – i sebi u lice.
