Više od godinu dana „kuhao“ se jedan od najvećih svjetskih dramskih komada u koprodukciji Kazališta PlayDrama i Gradskog kazališta lutaka. Redatelj Elvis Bošnjak i asistentica Ana Marija Veselčić i ovaj su put pred svoje suradnike i glumce postavili težak zadatak, no opet se pokazalo da publika cijeni rizik aktualiziranja klasika kroz izvedbu mladih glumaca. Njih dvadeset, pretežito srednjoškolske dobi, Shakespeareov je komad iznijelo uvjerljivo, dinamično, šarmantno, potresno i – drugačije.
Sraz klasika i suvremenosti
O strukturi i radnji tragedije „Hamlet“ zna se gotovo sve – mladi danski kraljević balansira između hinjene i stvarne pomahnitalosti nakon što sazna da mu je stric ubio oca da bi se dočepao njegova prijestolja i žene. U Hamletu buja osveta, a u trenucima lucidnosti pokušava biti prijatelj i partner.
Jedino svjetlo njegova života mlada je Ofelija, Polonijeva kći i Laertova sestra. Njezina obitelj nije oduševljena tinjanjem mladenačke ljubavi jer Hamleta smatraju neprikladnim, neozbiljnim i labilnim. Situacija se dodatno zahuktava Hamletovim slučajnim ubojstvom Polonija, a zatim i dugoočekivanim dvobojem s Laertom i Klaudijem. Kako se i njegov život nakon suicida slomljene Ofelije pretvorio u životarenje, Hamlet svoju vitešku smrt u dvoboju dočekuje kao neminovan rasplet nesretna života.
Polaznici PlayDrame komad su izrazito osuvremenili, no ostavili su mu ono najvažnije – originalni tekst. Ako je Shakespeareov komad primjer teatra u teatru, ovaj je barem trostruko autoreferencijalan – i početak i kraj preispituju samu bit i način glume te svrhu ogoljivanja karaktera publici, a predstava Mišolovka stvara peripetiju koja ključa dok se ne razriješi nizom tragičnih smrti.
Mladi glumci u nekoliko navrata upotrebljavaju mobitel i društvene aplikacije kao sredstvo posredovanja među likovima, a odličnu ulogu na sceni ima i bend (glazbena je suradnica Željana Cvitanović) – skupina glumaca koja dionicama na gitarama, bubnju, violini i klavijaturama popunjava prostor između prizora ili pojačava dramsku napetost. Glavni ženski lik, Ofelija, eskalaciju lika od vesele djevojke i sestre („Don't stop me now“) do rastrojene očajnice prikazuje kroz pjevanje i upečatljiv scenski pokret. Kralj i kraljica od ostalih su izdvojeni po neupadljivom, a sasvim prikladnom kostimografskom rješenju unutar mladenačke koncepcije odjeće (Ana Marin) – njihove su majice crvene.
Kad se u obzir uzme da su to dva lika koja su se najviše okaljala krvlju u prošlosti, ubojstvom i neoplakivanjem pravednika – pokojnog kralja Hamleta, ne može se reći da se radi o slučajnosti. Lik duha Hamletova oca jedini je u bijelome, a ostali glumci u crnim majicama, u potpunosti prepušteni pokretu, ekspresiji i neverbalnoj komunikaciji. I sve su odradili sjajno.
Hamlet i Polonije kao ključne točke dramskog sukoba
Nekoliko je izvanrednih dramaturških i glumačkih trenutaka predstavu PlayDrame učinilo prizorom kojega se ne bi postidjeli ni prekaljeni profesionalci. Prvo, kroz cijelu se predstavu protezala neupadljiva koreografija (Kristina Lovrić), s vrhuncem u sjajno odglumljenoj sceni sukoba između Ofelijina brata Laerta i očajnog Hamleta, popraćenoj igrom reflektora (Lucijan Roki) koji ciljano zabljesne najvažnije aktere i baci svjetlo na njihove krucijalne odluke – najčešće loše i lišene prijateljskog savjeta.
Laičkom bi oku zbog činjenice da je sve išlo „po špagi“ koreografija mogla i promaknuti, no glumci su tijekom svojih ulazaka, izlazaka i izvedbi vješto gospodarili ograničenim prostorom i manipulirali crnim stolicama kao glavnim scenskim rekvizitima. Te su stolice u više navrata djelovale kao imaginarna joneskuovska publika, ponekad su glumile oružje, ponekad zastore, naposljetku i grobnicu. Uvjerljivo manevriranje prostorom i predmetima (Ozren Bakotić) te crnom i crvenom bojom kao bojama krvi i smrti prate siže od početka do kraja.
Druga scena koja ostavlja bez daha jedna je od rijetkih ljubavnih, a osobito je potresna jer završava odbijanjem i gorčinom. Ofelija se svim silama pokušava približiti Hamletu i shvatiti uzroke njegova mahnitanja, a Hamlet pokušava zatomiti ljubav prema njoj da što bezbolnije odradi svoj osvetnički plan. U sceni gdje mu se Ofelija pokušava približiti i uspostaviti fizički kontakt napetost se može rezati nožem, a Hamletov otrovni komentar o odlasku u samostan dvostruko boli zbog činjenice da je slomio Ofeliju i konteksta u kojem znamo da je – lažan. Petar Čakić (Hamlet) i Petra Koceić Bilan (Ofelija) u tom su dijaloško-emotivnom ratu sve ostavili bez daha.
Sljedeća velika pohvala ide razrađenosti lika Polonija, nametljivog oca, hinjenog sluge pokornog i konstantnog smetala u ionako narušenoj hijerarhiji obiteljskih odnosa. On se pred Hamletom stalno tobože ponižava, a svojim stavom prema ostalima pokazuje drčnost i bahatost, ipak upakiranu u želju da zaštiti vlastitu djecu. Izvrsno ga je utjelovio karizmatični Bartul Mušura, koji se usput iskazao i u glazbenim scenama kao pouzdana pratnja najdramatičnijim događajima završnice tragedije.
Najveći je forte predstave i ovaj put rad kolektiva – na mnogima se od mladih glumaca vidi da već godinama dišu kao jedno, njihova je kemija uvjerljiva, pokret neukočen, trema jedva primjetna, a grupne scene ispolirane do posljednjeg detalja. Kad se zbroji malena pozornica i velik broj likova, a tome se pridoda i stalna želja da svi dobiju svojih pet minuta, uza sve i neupitan glumački talent svih sudionika – da se zaključiti da je rad na ovakvoj interpretaciji vrlo kreativan i zanimljiv, no zasigurno i neobično težak. Na kraju krajeva, neki od glumaca tek čekaju svoj lektirni susret s Hamletom. Međutim, publika je doživjela svježu, novu i uvjerljivu interpretaciju Hamleta kao simbola mladenačkog otpora i fanatizma, a problem doziranja emotivnosti i osvetoljubivosti nešto je u čemu će se moći pronaći i sve generacije koje dolaze.
Uz sve pohvale autorskom timu, ponavljamo najveći pljesak glumačkoj postavi koju čine:
Marin Aschero, Nora Ban, Mirela Banić, Petar Čakić, Duje Dajčbauer, Zara Grubešić, Franka Gulan, Margarita Ivančević, Antea Jerković, Irma Jerončić, Petra Koceić Bilan, Luka Kožul, Ana Maleš, Roko Marini, Bartul Mušura, Dora Sikirica, Damjan Šarić, Lucija Tomić, Marin Vuletić i Sara Žižić. I nadamo se da će ih splitska publika, a pogotovo ona tinejdžerska koja tek gradi svoje kulturnoumjetničke navike, još dugo držati na pozornici.
