Još se sabiru dojmovi s jučerašnjeg otvaranja murala Blaža Sliškovića na splitskom Mertojaku. Ponijele su emocije i samog velikog Baku — pustio je i suzu, dirnut pažnjom obožavatelja. I tako, dok vrtimo društvene mreže, ponajviše kako bismo još malo gledali vijesti o ovom hvale vrijednom događaju u splitskom kotaru, Facebook — točnije stranica Hajduk kroz povijest — podsjetio nas je da nas je na današnji dan prije petnaest godina napustio Mićun Jovanić, veliki igrač one Hajdukove "zlatne generacije".
Počeo je još u doba trenera Slavka Luštice i bio značajan za onu dugo čekanu i opjevanu titulu 1971. Tada se govorilo kako "bijeli" imaju dva mlada, talentirana vezista — Jerkovića i Jovanića — od kojih ne znaš koji je bolji.
Strašno je odigrao onu utakmicu protiv Partizana u Beogradu, u pobjedi Hajduka 4:3, u najvećem preokretu u Hajdukovoj povijesti, jer su beogradski "crno-beli" vodili 3:0. Legendarne golove davao je i Crvenoj zvezdi, i na Starom placu i na beogradskoj Marakani, u doba Tomislava Ivića koji ga je stavljao u vrh napada.
Početkom osamdesetih ponio je i kapetansku traku, kada je "bijele" preuzeo Biće Mladinić.
Sa svojim Hajdukom osvojio je titule prvaka 1971., 1974., 1975. i 1979., kao i svih onih pet kupova u nizu: 1972., 1973., 1975., 1976., 1977.
Kasnije je igrao za belgijski Anderlecht i bio trener dalmatinskih niželigaša.
Umro je na današnji dan, u 58. godini života.
Pamtimo te, Miće, i onu tvoju finu tehniku.
