Autorski projekt Pavlice Bajsić Brazzoduro inspiriran je filmom Jeana Cocteaua „Orphée“ (1950.). Pošteno je istaknuti tu činjenicu jer je moderni Orfej iza sebe ostavio mnogo nedorečenosti i grešaka u koracima. Glumački dio (Frano Mašković, Marija Šegvić, Zdeslav Čotić, Helena Kovačić/Nika Burđelez) odradio je solidan posao, no nesretna ljubav novovjekovnog pjesnika Orfeja i tragično preminule Euridike od antičke je priče uzela glavni motiv, ali ne i senzibilitet.
Put gledatelja kroz predstavu započeo je na samom ulazu u Dioklecijanovu palaču kroz slušanje ne osobito povezanog govora o vonju fekalija drevnog zdanja. Dolazak pred postor pozornice nije odmah značio predstavljanje glumaca – prvo smo čuli njihove glasove, zabrinute zbog Euridikine teške sudbine, a usput i snimljeno objašnjenje dječjega glasa, koje je u tom kontekstu bilo posvema iz neba pa u rebra. Pozornicom su dominirali brojni rekviziti za reprodukciju slike i zvuka, a kratak film koji je prikazao put ljubavnika preko sedam rijeka patnje nije nešto splitskoj publici neviđeno – isti je princip već prokušan Matanićevim „Egzorcizmom“. Radio i Orfej nemaju bogznakakvu poveznicu, osim labava paralelizma glasa/bitka koji odlazi. Orfej kaže da se radio može mijesiti i mijenjati te da je poezija besmrtna, što bezuspješno pokušava projicirati na Euridiku, nakratko je dovodeći u njihov stari dom. Euridikin histeričan šapat u mikrofon i Orfejevo struganje istim po zidu Podruma netko možda i može tumačiti metaforama, ali na licu mjesta naprosto je izgledalo bizarno.
Dramaturške crne rupe, osim u nesređenom kaosu mjesta i vremena radnje, najviše se očituju u citatima koji teško da mogu izazivati sosjećanje s inače emotivnom temom – gubitkom najbližih.
„Ne zamjeram zombiju dok me večera.“
„Kada umreš, tvoj će mi trbuh služiti kao bubanj.“
„Euridika se poskliznula i rekla 'auć'.“
Gore navedeni samo su neki od citata nespojivih s idejom pomirbe sa smrću i tragičnog završetka. Dojam je donekle popravljen kad se (nakon još jednog ad hoc prijelaza gledatelja u istočni dio palače) začuo snimljeni razgovor sa štićenicima domova za starije i nemoćne osobe. Njihova razmišljanja o staračkoj ljubavi, na razini simpatije, spolnosti i novih početaka („Tražim ljubav, ali kolica ne daju“), jedino su što se doima istinski autentičnim. Predstavu zatvara lik Zvjezdana (Zdeslav Čotić) koji zamišljeno ispija bocu Jane i zaključuje: „Život ide dalje.“ Bez velikih dojmova, bez oduševljenja, a kamoli katarze, kazališni život zbilja ide dalje.
Zaključak: predstava koja je u svoju izvedbu usula svu silu lokacija i tehnike mogla je i morala ponuditi mnogo više.