Poznati isusovac i hrvatski branitelj pater Ivan Ike Mandurić, na svom Facebooku se osvrnuo na optužbe protiv Stpe Mlinarića Ćipe da je izvlačio novac.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
"Linč, rulja, krvožednost, osuda i Ćipe Mlinarić
Uvijek sam se čudio ljudima čije su „noge brze na osudu“. Koji li je razlog, zašto smo takvi? – o tome se može i trebalo bi puno govoriti. Jer, pobišmo se.
Uvijek se silno čudim takvima jer znam da često i oni imaju neke visoke ideale. Puno je, na primjer, radikalnih vjernika kojima ne treba puno da „prozru“ Papu, svog župnika, neku javnu osobu ili bilo koga drugog. Dok meni uvijek treba sva vječnost. S nekim provedoh godine rata, odrastanja, škole, radim s njima godinama, provedem s nekima godine života u Družbi Isusovoj, i opet se prevarim. Puno je, tako, i ratnika koji su jednako brzi na osudu, i okidaju na prvu.
Ne znam kako im to uspijeva, ali znam da to nije Božje. Nego, u tom njihovom domoljublju i bogoljublju, vrag sami stavlja britki mač i huška nas da se istrjebljujemo iznutra, sami, do beskraja.
Bog opravdava, Isus oprašta i najtežim grješnicima, opominje nas da ne sudimo – pa zato znam da te brze i brutalne osude nikako ne mogu biti Božje, niti dobre. I na koncu se okreću protiv onoga u što se kunemo. Tako se domoljub okreće protiv Domovine, katolik protiv Crkve, humanist protiv čovjeka.
A koliko se, vi na jeziku i peru brzi, znadete prevariti, najviše sam i sam iskusio.
Zanimljiva je hajka koja krene na tebe, a da ni sam ne znaš kako sad, i otkud sad to? No, prije nego se okreneš, učas ti inbox postane prepun, stižu privatne poruke i kletve, komentari na društvenim mrežama, nepregledni … A oni brojni i one brojne, tisuće i tisuće koji su ti rado pružali ruku, nekako, više nisu tu. Ta, u tom moru gadosti, laži, kleveta i mržnje, doista se čini suludo išta i pokušavati, kao što bi bilo suludo uskočiti u podivljalo more kako bi spasio utopljenika, dok si i sam loš plivač.
Koliko mi god tada nedostajala utjeha, razumio sam to što ti miroljubivi ne uskaču u tu kaljužu … I znao sam da izostanak njihovih riječi nije mjerilo njihove ljubavi. Obamru, kao što su apostoli obamrli one večeri dok se Isus krvavim znojem znojio.
Ovih dana gledam kako napadaju jednog čovjeka koji je sve samo ne materijalist. I koji nije ništa drugo nego čisti domoljub. Doduše, nije iz one skupine grlatih, ali je svakako od onih koji su jaki na djelima. Među najjačima. Otkako je ono s mora dojurio u svoj Vukovar mirišući eskalaciju rata, iz traperica uskočio u vojničke čizme, prošao srpske logore, tragao za nestalim bratom godinama … i koji otad sav život samo sanja Hrvatsku.
Poznajem ga deset godina jako dobro. Ali opet ne tako dobro kao oni koji su o njemu pročitali nekoliko statusa, pamfletističkih vijesti, i nikad ga nisu ni vidjeli, ili s njim popili piće. Upoznali smo se, dakle, kad je prije 10 godina vodio skupinu isusovaca po Vukovaru i tumačio nam kako se tamo sve zbivalo – u tom paklu i čistilištu, i oltaru slobodne Hrvatske, na kojem je i sam prikazao svog rođenog brata, zapovjednika, i mnoge druge. Zamijetio sam strast i žar, ali i vjeru i optimizam koji je iz njega izbijao, pa i neku čudesnu svježinu svemu unatoč. Vicmaher, ponizan i žustar. Svidio mi se na prvu. Ali i ja sam njemu zapeo za oko. Otad smo proveli sate i sate raspredajući o svemu. Postao mi je jedan od najboljih prijatelja. U njemu sam našao sugovornika o temama koje drugima znaju biti zamorne, ali njemu nikad nisu bile: kako dalje stvarati Hrvatsku. Jako je vjerovao u mladost, volio ih motivirati, i stalno mi govorio koliko je dragocjeno ovo što radim.
Ali, od svih tema, najviše je iskakala jedna osobita: potraga za nestalim braniteljima. To je bio on. To je bio njegov život. Stalno je o tome pričao. To znam, i o tom Ćipi znam malo bolje nego itko drugi. Znam kako je tada trošio od svoje mirovine kako bi došao do nekog podatka, do nekog dokumenta; znam koliko je obilazio mjesta i mjesta gdje je pretpostavljao da bi mogli biti… na neka je i mene vodio.
I pokazivao mi svoje priče, zapisane u njegovim arhivima – znao je da ih mora ostaviti novim naraštajima, pa sam ga nagovorio da napravi FB profil – i da šiba.
Jednom me došao pitati: što mislim o tome da ide u politiku? A moje mišljenje je bilo više nego jasno: takav čovjek i takav profil u politici može biti samo dobra promjena i bogatstvo. Znam i kad je kretao s centrom dr. Ivana Šretera, i vjerojatno sam prvi s kojim je o tome pričao. Došao je pomalo snužden i nezadovoljan onim što postiže kao saborski zastupnik, pitajući se ima li to ikakvog smisla, i kako ne postiže puno na onom području koje mu je tako bitno. Tako se, iz tih raspredanja, i dogodila ideja o osnutku ove sjajne i iznimne, iznimne udruge koja mijenja sve. I znam koliko je živio za to, i znam koliko mu to i sad znači.
Znam, naravno, što će opet reći oni brzi na osudu, koji paze na to da ne ostane ni jedan negativac kojeg neće osuditi – pa makar uz to poginule tisuće nevinih. Ali, ja imam drugačije, ono kršćansko i humano načelo: učiniti sve da ne osudim ni jednog pravednog.
Kad god imamo načelo „ni jedan krivac ne smije ostati nekažnjen“ slijede strijeljanja po kratkom postupku, iza koji ostaje ležati puno mrtvih nevinih. Najviše nevinih, jer se oni ne znaju braniti, pobjeći, pritajiti, zakamuflirati… I jer će oni zli tvoj bijes baš na nevine usmjeriti. Protiv njih posvjedočiti, patvoriti, slagati, izmisliti, podmetnuti. .. Imaju sto metoda kojima nisi dorastao, brzopleti osuđivaču moj. Žeđ tim krvožednima – na bolnoj nepravdi koju su podnijeli – ne usađuje Bog, nego vrag. Kršćansko načelo, naprotiv, mora biti: „Ni jedan nevini ne smije biti osuđen.“ O tome premalo govorimo. Žedni za osudom su najdraža vojska sotone, komunista, udbaša, lopova, mafijaša… Pored mnoštva takvih, druge vojske im ni ne trebaju. Sve će nas potamaniti dok je među nama takvih.
Ja ljude teško i dugo upoznajem. Puno mi treba, vremena, kava, razgovora… Ali, nakon svega, i nakon deset godina, stotina sati razgovora s njim, objeda i kava, suza i šutnji, gledajući i čitajući ovo o Ćipi, mogu samo reći: to je sigurno iz pakla. Tome samo Vrag može biti otac. Ovako se sigurno Domovina ne brani. Ovako se sigurno kuća ne gradi. Ovako se sigurno nikoga, ama baš nikoga ne brani. Ovako se ne može dalje.
No, nadam se da se Ćipe, premda znam da ga ovo baš i boli, neće zagledati u ovu kaljužu od riječi. Jer, bila bi prava šteta da propadne – i on kao političar, i njegov Centar, i bila bi beskrajna, beskrajna šteta da takav entuzijast, na koncu, odustane. Jer, previše smo svojih riječima pobili. Skoro kao i njihovih. A možda i više.
A tebi Ćipe: Nauči lekciju: takav je život. I znaj: ne možeš se za Hrvatsku boriti, a da od svojih ne dobiješ izdaju, osudu, klevetu, laž, odbačenost, pljuvanje … Nauči: to je cijena koju svatko, tko se bori za dobro, mora platiti. I drži se riječi današnjeg sveca, mučenika za Hrvatsku i Crkvu: „Moja osveta je oprost!“
Dobrodošao, i budi još jači.
(p.s. Ne zanima me tko će pobijediti u stranci Domovinski pokret, niti išta želim loše reći o Radiću, Bujancu i sličnima, jer s njima nisam pio kave, pa ih ne poznajem. Iako držim da posve sigurno metode kojima se služe nisu Božje metode, meni to nije dosta da ih odbacim. Siguran sam da su i to ljudi koji imaju ideale, i za njih žive, i njima kao o ljudima ne govorim, jer: ne poznajem ih.)"
