Danas Komižani slave blagdan sv. Nikole, zaštitnika putnika i pomoraca, svog dragog svetoga Mikule, a otok Vis ponovno diše u ritmu stoljetne tradicije koja se ne prekida već više od osam i pol stoljeća. Ove godine sveti Mikula donio im je brod iz donje Neretve – dar zemlje i ljudi koji su stoljećima bili povezani morem, ribom i mukotrpnim radom.
Uz brod stigla je i zemlja neretvanskih polja te sanduci mandarina koje su domaćini velikodušno podijelili na komiškoj Rivi. Neretvani su, kako kažu, „kuntenti da njihova prljavština gori u Komižu“. Ove godine, upravo će ta zemlja biti simbolički položena uz žrtveni brod – kao počast sv. Nikoli, ali i kao spona dviju obala.
Spaljivanje broda: oganj koji čuva dušu Komiže
Danas ujutro, uz prve zrake Sunca, pred crkvom sv. Nikole na brdu ponad grada, gorit će žrtveni brod Neretvana. Taj oganj, uvijek moćan i neobuzdan, za Komižane ima posebno značenje – oganj koji čuva, oganj koji štiti, oganj koji u svojoj pepeli ostavlja obećanje novog početka.
Tradicija spaljivanja brodova u Komiži seže do vremena izgradnje crkve sv. Nikole, prije otprilike 850 godina. „Velika je to tradicija. Neki nam se čude da ložimo stare brode, a oni ih u Murteru obnavljaju“, govori nam jedan od čuvara običaja. „Imamo tri nove gajete u Komiži, iako im ne možemo nać posadu. Na Murteru i Betini ih imaju stotinu… mladi se ne zanimaju više. Za održavat drveni brod triba veliko vrime.“
“Ovaj običaj me uvik fascinira. Oganj je naš”
Stariji Komižani rado se prisjećaju vremena kad je uz blagdan sv. Mikule cijeli otok živio drugačije – puniji, glasniji, s više dice i više ruku koje su znale s brodon.
„Kad san iša u školu, bilo nas je 450 dice u osam razreda, danas ih je 75. Vrime se prominilo, tehnika prominila svit“, pričaju nam.
A običaj – on ostaje.
Ni ove godine neće izostati Nikola Božanić, čovjek koji već desetljećima pali brodove sv. Nikoli, zajedno s Petrom Mardešićem, ribarom i sinom maranguna. Na njihov znak, plamen će progutati i ovogodišnji brod, kao što je nekad gutao i velike leute od 8–9 metara, koje su Komižani znali vući na ruke, njih 60 odjednom.
Oganj koji čuva more, brod i čovika
Pričalo se o tome i u starini – da se brod spaljuje kako bi iz pepela niklo novo drvo, novi život. „Dok je buška u goru, bit će broda u moru“, govore Komižani.
Iako su danas brodovi od karbona i plastike, a dizalice i kamioni zamijenili tovare i mazge, stari običaj i dalje živi. Na komiškom groblju još dvanaest brodova čeka svoj red za spaljivanje.
Najveći kojeg se stariji sjećaju bio je leut od Palagruže, dugačak 9,5 metara – brod koji je jednom hrabro nosio sol, ulje i posadu na daleka pučinska lovišta. I njega je jednog dana progutao Mikulin oganj.
Uz blagoslov i miris dima, Komiža će još jednom potvrditi tko je i što je
Ovaj običaj nije samo spaljivanje broda. On je molitva za mirno more, zaštitu pomoraca, dobru godinu, i – možda najviše – za očuvanje duha otoka koji se mijenja, ali ne predaje.
Sveti Mikula, zaštitnik pomoraca, danas će još jednom gledati na Komižu kroz dim i plamen – a Komižani će mu, kao i prošlih stoljeća, zahvaliti na svemu što čuva i na svemu što je odnio.
Oganj sv. Mikule: Stoljetna tradicija paljenja broda u Starom Gradu na Hvaru
