Danas nećemo o Hajduku, ali ipak hoćemo. Jer ovo što pišemo dio je najljepših splitskih priča, hajdučkih priča – priča o Borisu Dvorniku. Meštru iz Velog mista, onoj predivnoj sekvenci u mozaiku hajdukologije.
"Moredu krepat svi kralji i carevi, a Ajduk će ostat!" – vikao je u legendarnoj Dukinoj brijačnici, koja je opjevala i oplakala splitske godine. "Ovo je jedna fina zanatska radnja", tumačio bi Bakalaru i Papundeku.
Boris Dvornik bio je i ostao najveći splitski, a i hrvatski filmski glumac. Počeo je kao vrlo mlad, u onoj staroj, sjajnoj generaciji splitskih glumaca, rame uz rame sa svojim prijateljem Ivicom Vidovićem, koji je također postao glumački bard.
Danas se navršava 17 godina otkako nas je napustio, ali kao da je i dalje tu. Kao da će svakog trenutka sići od Kineskog zida do svoje "štacije", do teatra, među svoje utorkaše.
Njegov prvi film bio je Deveti krug, uz Dušicu Žegarac, zatim su uslijedili Martin u oblacima, Prekobrojna, Čovik od svita… Šezdesetih se etablirao kao dio nove generacije i postao jedan od vodećih glumaca domaćeg filma.
Slijedili su uspješni projekti s Antunom Vrdoljakom: Kad čuješ zvona, U gori raste zelen bor, Povratak, Kiklop... No, u kolektivnoj memoriji Dalmacije ostao je najviše upamćen po ulogama u serijama Miljenka Smoje i Danijela Marušića – Roku i Cicibeli, Malom mistu i Velom mistu, uz svoju legendarnu glumačku partnericu Zdravku Krstulović.
Imao sam privilegij poznavati ovog velikog glumca i dobrog čovjeka.
Osamdesetih se vratio na kazališne daske splitskog HNK, u njegovu zlatnu eru. Mladi i ambiciozni intendant Ivica Restović znao je što ima, pa je program prilagođavao baš njemu. A kako i ne bi, svjestan veličine koju vodi.
Kazalište su tada punile Brešanova Svečana večera u pogrebnom poduzeću, koja je trajala četiri sata, a prošla bi u trenu, zatim Mala Floramye, Šišmiš... Nedavno sam prijateljima u splitskom kazalištu spomenuo kako bi trebalo obnoviti legendarnu Šjoru Filu. Odgovorili su mi: "A ko će igrat Dujma Špurjana?"
Kolege su mu se divile. Kada bi se igrale Ribarske svađe, svi bi se sjatili u onu malu glumačku ložu sa strane da, po tko zna koji put, gledaju Borisa i umiru od smijeha. To je bio Boris – onaj veliki Boris Dvornik, kojem smo ustali usred komemoracije u HNK kada se vrtjela snimka Šjor Bepa Pegule iz Male Floramye. Nitko ga prije ni poslije nije tako odigrao.
Kao dječak, imao sam čast igrati u Pirandellovoj predstavi Čovik, zvir i kripost, u režiji i lokalizaciji Vanče Kljakovića. Još jednog redatelja kod kojeg je Boris davao najbolje uloge. Jer s Borisom je trebalo znati raditi – pustiti ga da se razmaše pozornicom, da improvizira. Tek tada bi bio pravi Boris, onaj kojeg smo voljeli.
S tom smo predstavom puno putovali, što je meni, tada mladiću, bilo posebno iskustvo. Boris bi u autobusu uzeo mikrofon i pjevao, imitirao – bilo mu je to u krvi. Nastupao je i na festivalima i koncertima. Sjetimo se samo Nadaline ili Mile non piu mile sa sinom Dinom, još jednim prerano otišlim umjetnikom koji itekako nedostaje na glazbenoj sceni.
Sjećam se i gostovanja u Sarajevu tijekom Zimske olimpijade 1984. Nakon predstave, u jednom restoranu okupila se tadašnja estradna elita. Boris je uzeo gitaru, netko je sjeo za klavir i zapjevali su sa splitskim baritonom Milom Tafrom. Splitska noć usred Sarajeva.
To je bio Boris. Legenda Splita, kampanel Dalmacije, glumački bard, uspomena djetinjstva. Miris one tondine iz Borbene ponoćke Maloga mista, pomiješan s mirisom fritula, ostaje u našim kaletama zauvijek.
Hvala vam, barba Boris, što sam vam bio blizu. Što ste moje, ali i generacije koje su odrastale uz vas, učinili sretnima.
