Vi, naravno, mislite da onaj tko piše kolumne o biljkama iz vrta zna sve živo o svim biljkama redom. Ne zna. Ali, što je najvažnije, želi znati. Pa pita. Pita one koji znaju, ali i one koji tek uče jer se, vjerovali ili ne, od svakoga može nešto naučiti. Organsko vrtlarenje je proces i igra, a ne egzaktna znanost ni viša matematika.
Posebno uživam kad me planinarski putevi odvedu do iskusnih vrtlara po skoro napuštenim selima. Svašta ja njih pitam, promišljam, uspoređujem, skupljam ideje. Jer uživam u cijelom tom putu – od sjemenke do sjemena. I u uspjesima i u promašajima.
Mi vrtlari zanesenjaci svaki se put iznova divimo raskoši biljke koja je izrasla iz jedne jedine sjemenke. Čudo.
Tko su moji antivrtlari?
Danas, međutim, gosti kolumne nisu vrtlari. Prije ljetne stanke, odlučila sam pitati svoje „antivrtlare“ – kako oni gledaju na taj moj (naš) zanos. Što ih je udaljilo od zemlje, traktora ili motike?
Znam za oboje da jako vole fino i zdravo jesti. Nije da se preznoje kad im spomeneš motiku, niti im je uništen dan ako vide glistu. Ali su, za sada, na vrtnoj distanci. Do kada – ne zna se.
U krajnjoj liniji, i ja sam nekoć imala otpore prema vrtlarenju. O tim otporima nešto više reći će nam moji današnji gosti.
Maja: Ljubav prema zemlji koja je ostala potisnuta
Prva je na redu Maja, moja draga prijateljica iz djetinjstva. Posvećena je djeci, unucima, prijateljima i putovanjima. Kaže:
„Potisnuta ljubav. Rođenjem u seoskom okruženju, u roditelja vinogradara, čini ti se kao da bi ta ljubav naprosto trebala bit nasljedna. Ali znaš onu staru narodnu: 'Loza ti je ka maćeha, a maslina mater.'
E, pa ta ista loza dok sam bila sasvim mala 'oduzela' mi je roditelje koji su bili iznimno posvećeni lozi (hraniteljici). A kad sam mogla pripomoći u njenom obrađivanju, trebalo je puno mog slobodnog vrimena jer u vinogradu, da bi dobio rezultat, moraš mu se poklonit gotovo svakodnevno i to da osvaneš i omrkneš u njemu...
Pa ti sad voli zeleno – osim na pjatu i u čaši.“
Rade: Od neprijateljstva do mira i možda, jednog dana, savezništva
Drugi gost je Rade, moj prijatelj i vlasnik portala. On planinari, prognozira vrijeme, lovi oluje, priređuje izložbe, pjeva u klapi, vodi udrugu „Žrvanj“ i edukativne radionice... Nema gdje ga nema – osim u vrtu. Ni svom, ni tuđem.
„Ja i poljoprivreda uvik smo bili neprijatelji.
U djetinjstvu smo obrađivali komad zemlje na Žminjači. Uspomene su skromne, ali upečatljive: Diži se prije izlaska sunca sadit krumpire, pa opet diži se vadit krumpire.
Zemlja je bila ka blato, bez vode. Bidunima i kantama smo nosili vodu s rijeke.
Poznajem ljude koji su sadili u plastenicima za splitski Pazar, ali su od nas znali tražit malo domaće verdure – jer su znali da mi ne 'polivamo'.
Ipak, s nostalgijom se sićan obiteljskih ručkova u polju, pa i kuhanja u maloj baraci.
Kraljica polja bila je moja pokojna baka Jela. Svaki dan je išla u polje, i doma nikad nije falilo ni povrća ni voća.
Polja odavno nema. Sad je tamo šetnica, a moderni kapitalisti nalivaju beton u svih šesnaest.
A nema ni mojih trauma.
Sad, kad zbog posla sidin po pola dana uz računalo, sve više zamišljam kako ću jednog dana sadit sve i svašta. Osobito artičoke. Fale mi artičoke sa Žminjače.
Doma imamo komad vrtla. Ja zasad sudjelujem samo deklaratorno.
Poljoprivreda mi je nekad bila neprijatelj, sad je faza primirja i teških pregovora.
Oće li mi ikad postat saveznik?
Prije bih bio siguran da neće.
Ali onda se sitin kad si mi ti, Marija, na izletu na Prokletije rekla da ću upisat planinarsku školu, a ja izričito odgovorio da se to nikad neće dogodit.
Ipak, dogodilo se. I ne da nisam zažalio, nego sam zahvalan.“
Dotiče srce i kad motika ostane u ormaru
Eto tako kažu moji prijatelji.
I nekako su me baš – negdje u srce dotakli.
